U sklopu Splita 3, po mnogima najvažnijeg urbanističkog projekta poslije Drugog svjetskog rata, arhitekt Dinko Kovačić projektirao je, zajedno s Mihajlom Zorićem, Ulicu Šime Ljubića, koja je početkom sedamdesetih osvojila sve važne nagrade: i Zagrebačkog salona, i Borbinu i Vladimir Nazor. Način na koji su riješili poslijeratno masovno stanovanje oduševio je i stanovnike koji su uselili u ovu ulicu i njihove kolege iz struke. Dvijetisućitih godina, rješavajući posve drugačiji arhitektonski zadatak od Splita 3, Kovačić je napravio nekoliko nagrađivanih vila, među njima je i Vila Stupalo na Mejama, koja je u nekoliko navrata proglašena najljepšom kućom u Hrvatskoj.
Također je i autor hotela Bretanide u Bolu, pristanišne zgrade Zračne luke Brač, groblja Drenova u Rijeci, te mnogih građevina u Splitu, među kojima su neboderi na Gripama, Ekonomski fakultet, Dvornikovi dvori, šoping centra Dalma, osnovna škola Žrnovnica... Zapravo je teško zamisliti lice Splita bez rukopisa ovog 76-godišnjaka.
On i dalje projektira, a trenutačno dovršava vilu na Jagodnjaku u Zagrebu, za koju kaže: “Ne mogu dočekati da bude gotova. Od nje puno očekujem.” Na velikoj retrospektivi koja se 6. studenog otvara u Gliptoteci HAZU, osim najvažnijih projekata ovog arhitekta, moći ćemo vidjeti i njegove rukom bojane tlocrte.
Protiv spavaonica
Većina je njegovih projekata u Splitu, gradu u kojemu je i rođen, pa i naš razgovor započinjemo ovim gradom: “Pravi sam Splićanin, rijetko idem izvan grada. Gotovo da su sve moje kuće Splićanke. Povremeno sam nešto projektirao u Rijeci, pa u Dubrovniku, Bolu... no većina se mojih projekata vrti oko ovog grada.”
Sve je započelo projektom Split 3. Naziv je ovog urbanističko-arhitektonskog projekta označio početak gradnje nove trećine stambenog prostora u Splitu; 140 tisuća stanova, koliko se planiralo sagraditi, bilo je, naime, točno onoliko koliko je imao povijesni Split do 1945., i koliko je novih stanova sagrađeno od 1945. do 1970. godine kada je ovaj grad postao centrom goleme industrijske zone, pa su se, radi neprekidne potražnje za radnicima, novi stanovnici doseljavali na dnevnoj bazi.
Novim su projektom arhitekti i urbanisti željeli vratiti prisnost susjeda, projektirati naselje koje će poticati druženje. Bilo je to doba odmaka od neposredne poslijeratne ubrzane gradnje i jednoličnih zgrada. Smatralo se da je ono što je do tada sagrađeno sivo, da se - grade spavaonice. Riječ koja se često koristila bila je i otuđenje. A Split 3 je trebao pružiti novo lice arhitekture.
Ulica Šime Ljubića, nekad braće Boronzan, koju je projektirao s Mihajlom Zorićem, dobila je sve važne nagrade: Borbinu, Zagrebačkog salona, Nazor
Ulica Šime Ljubića
“To je bio važan početak, i za državu i za grad. Imali smo zadatak suprotstaviti se otuđenju i uspjeli smo. Split 3 je bio čudo, izazvao je velik interes i na međunarodnom planu, delegacije iz cijelog svijeta dolazile su vidjeti ovaj projekt. Postoji knjiga dojmova, s izrazima oduševljenja na mnogim jezicima svijeta. Na osobnoj razini, to su bili najbolje provedeni dani u mom životu”, prisjeća se danas arhitekt Dinko Kovačić.
Prepričava kako su se svakodnevno nalazili na sastancima u barakama podignutima na samom gradilištu. Dvorana za sastanke bila je u najvećoj baraci. Urbanizam je promišljao skup slovenskih arhitekata predvođen Vladimirom Mušičem. Kovačić je u sklopu ovog projekta oblikovao i Ulicu Dinka Šimunovića. Kako je to tada izgledalo, na licu mjesta, pitam ga. “Bio je to golem pogon, nastojalo se da se kraj grada napravi novi Split. Novca nije nedostajalo, vojska je ulagala u projekt. Bilo je to golemo gradilište kakvog dotad nije bilo u bivšoj Jugoslaviji, svi su bil i entuzijastični. Takav entuzijazam nije do tada postojao, niti će, vjerojatno, ikad postojati u povijesti Splita”.
No, u jednom je trenutku gradnja Splita 3 stala. Kovačić vjeruje da razlog dobrim dijelom leži u preraspodjeli novca, s obzirom na to da su 1979. počele Mediteranske igre. Ipak, i dandanas zadovoljan je učinjenim: “Od Splita 3 ostale su stambene zgrade koje su ispunile svoja očekivanja, vidljivost da smo se sa sviješću borili, suprotstavljali otuđenju koje je tada zavladalo, koje je bilo pogubno i za ljude i za arhitekturu”. Današnji Split, kaže, karakterizira “maligno bujanje” i “podčinjenost interesima privatnih vlasnika, koji često ne znaju prepoznati pravu stvar”. O svemu će, najavljuje, održati predavanje u Gliptoteci HAZU, u sklopu retrospektive, pod nazivom “Kako je odrastao moj grad”.
Jedna od najvažnijih stvari u arhitekturi, smatra, jest sposobnost građevine da se prilagodi ambijentu: “Arhitektura nema smisla ako je preagresivna. Često ponavljam da su kuće kao i ljudi: pristojnost je naša zajednička obaveza. Kao što se od ljudi očekuje da se prilagode kad dođu u novo društvo, pristojnost nalaže arhitekturi da se uklopi i tako stvori nov i skladan ambijent. U uklapanje u kontrastnom smjeru sumnjam; ima tu nešto narcisoidno ii drsko. Kuće, baš kao i ljudi, mogu biti stranci.” Kao primjer iz svoje prakse navodi Vilu Stupalo, sagrađenu na parceli koja je kupljena od obitelji kipara Ivana Meštrovića. “Kada sam projektirao ovu vilu, uzeo sam u obzir i neposrednu blizinu Muzeja Meštrović”, kaže.
Hotel Bretanide na Bolu
Investitor je, dodaje, jako važan pri projektiranju. Kao primjer spomenut će gradnju hotela Bretanide u Bolu: “Svaka mi je građevina dovela nova prijateljstva, pa i ova. Tamo je bio sjajan investitor; sva svoja oduševljenja, sve nedoumice rado sam dijelio s njim, naš mi je zajednički razgovor bio motivacija za dalje. Moram priznati da sam prvi put kad sam vidio lokaciju, punu borova i maslina, umro od straha jer poštujem prirodu. No, odlučio sam da ću se prilagoditi svakom drvu. Hotel sam gradio tako da praktički zaobilazi drveće.”
Na pozivnici za Kovačićevu izložbu piše da nije arhitektonski projekt, nego su to - ptice. Jedna je od specifičnosti građevina Kovačića da uvijek ostavljaju prostor za ptice: “Kada sam bio mlad, a svi su me hvalili, dobio sam prvi prijekor. Jedan me je stari Splićanin upitao zašto radim loše kuće. U Splitu je, dodao je, prokleta svaka kuća koja nije ostavila rupu za vrapca.”
Prijateljstvo s Lipovcem
Često je surađivao s Vaskom Lipovcem, bili su i suradnici i dobri prijatelji, kako se sjeća: “Dijelili smo stavove o svemu. Meni se sviđalo njegovo djelovanje, to što proizvodi radost. U Splitu bi danas trebalo biti puno više njegovih skulptura. Kada sam projektirao Ekonomski fakultet i svakodnevno odlazio na gradilište, u jednom sam trenutku kroz hol, na kojem još nije bilo staklenog krova, ugledao komadić neba i ptice na njemu. Odmah sam otišao do Vaska da mu to ispričam. Tako su nastale njegove skulpture jata galebova koje su i danas tamo; riječ je o trideset bijelih ptica. Njegove su skulpture ptica i u mojoj vikendici u Ražnju. Znao je koliko volim ptice i jednog se dana pojavio sa 16 skulptura ptica na mojim vratima, u različitim bojama. Dandanas zauzimaju važno mjesto.”
Radeći na vikendici u Ražnju, promišljao je pitanje turističke arhitekture.
“Sam nisam imao potrebu za vikendicom, to sam napravio za suprugu i djecu, za obitelj. No, dobro mi je došlo jer sam upravo u vrijeme gradnje imao predavanje na temu turizam i odmor. Zaključio sam da se rade dvije vrste kuća uz obalu, za odmor i za pokazivanje. Odlučio sam napraviti kuću za odmor, jer se takve kuće sve rjeđe grade.”