Horizonti/Dolje tvrdo, gore visoko” prema narodnoj poslovici, doduše, rijetko korištenoj, a koja opisuje bezizlaznu situaciju, nazvana je nova knjiga fotografija Ivana Posavca koju su ovih dana suizdali MeandarMedija i Skaner Studio i čiji je prijelom vizualno vrlo dojmljiv: naravno, knjiga poštuje format panoramske fotografije koja je u njoj prikazana. Ovaj tip fotografije Posavec bilježi posljednjih dvadesetak godina. Jedna je od prvih snimki nastala prije osamnaest godina u blizini Trga žrtava fašizma s pogledom na današnji Dom HDLU: riječ je o sjetnom prizoru, no bez patetike, rano jutro, sunčan dan, ljudi na fotografiji samo su oni u automobilima.
Prizor je Posavec zatekao, reportažna je fotografija u temelju njegova djelovanja: “namjestiti” život za savršeni kadar ovom je autoru nezamislivo, i to se na svim njegovim fotografijama jasno vidi. I sasvim bi pogrešno bilo tvrditi da je riječ o fotografijama, prikazanima u knjizi, drukčijima od onih uz koje je stasao, uz poletovsko ponekad i suverzivno raspoloženje, snimkama rock-zvijezda, aktova i sl.
Zajednički im je Posavčev nepogrešiv smisao za trenutak, kadar, kao i meko okidanje (pod ovim je nazivom MO/Meko okidanje, neko vrijeme i radio sa Miom Vesovićem): raspršena svjetlost, meki i neoštri obrisi protagonista i objekata. Ove su fotografije, panoramske, više sjetne, poetske od ostatka njegova opusa, no iza njih stoji jednak rukopis. Dvije fotografije pokazane u knjizi spadaju u neke od možda i najpoznatijih fotografija ovog autora, snimljene su u Vrapču, u parku bolnice. Sve je u savršenoj ravnoteži, svjetlost koja prodire kroz drveća, stolica u prvom planu, obrisi ljudi koji su u parku u pozadini.
Ili su gradski prizori, ili priroda, na nekima ima ljudi, na drugima ne. Prikazani su i Zagreb, primjerice tržnica na Trnju sa još samo kojim preostalim štandom i naznakama nekih boljih vremena, potom centar, Cvjetni trg s početka dvijetisućitih, Trg bana Jelačića i sl., ali i prizori iz Šibenika te Dužica. I sama je potreba za panoramskom fotografijom kod ovog umjetnika započela mjestom u kojemu je rođen, njegovoj čestoj ishodišnoj točki (npr. fotografija lovca snimljenog osamdesetih), mjestu Dužica, prema Sisku, ravnici u kojoj se isprepliću stabla koja se naziru iz daljine, polja kukuruza, pšenica, na horizontu. Mjesto gdje se stapaju zemlja i nebo, horizont, tema je koja se često provlači u umjetnosti, valja se prisjetiti samo Maljevičeve Crvene konjice.
Sve su predstavljene fotografije snimljene kamerom Tokarov: FT2, koju mu je poklonio njegov prijatelj, pokojni fotograf Mitja Koman (u uvodu su posvete Komanu, Stanku Vrtovcu, Đuri Griesbachu).
I sam aparat ima svoju priču, autor je Fedor Tokarev, sovjetski inženjer, navodno dobar Staljinov prijatelj, nastao je zapravo kako bi se koristio za snimanje topničke paljbe.
Sve je to postalo dio priče Ivana Posavca, koji otkada je dobio ovaj fotoaparat, nije se odvajao od njega, svugdje ga nosi, reagira u trenutku. Podsjetimo kako smo ove fotografije u većim dimenzijama, 90 puta 360 centimetara, prošle godine imali prilike vidjeti i u Galeriji umjetnina u Splitu.
I potvrdile Ivana Posavca kao jednog od rijetkih fotografa kojih loših faza nije imao, ili nam barem nije dozvolio da ih vidimo.