Kineski slikari posljednjih su deset godina slikarska velesila; to su moćne slike koje izazivaju reakcije, pred njihovom umjetnosti drhtimo. U mnogim slučajevima ta su umjetnička djela i moćno političko oružje. Izložba suvremenog kineskog slikarstva “Zelena kutija” u Gliptoteci HAZU dopadljiva je, bazira se na tezi da je Duchamp najvažniji umjetnik u zadnja dva stoljeća, no nemate osjećaj da se nalazite pred najmoćnijom umjetnosti svijeta.
Hrvatski slikari nisu velesila, njih ne hvale međunarodni kritičari, iza njih ne stoji velika mašinerija. Pred njima, ruku na srce, rijetko drhtimo. No, što bismo mogli reći o ovim umjetnicima kada ih, ovako skupno, vidimo na Bijenalu slikarstva (podudarilo se da sam gledala jednu izložbu za drugom)? Kroz postav izložbe ne provlači se zajednički nazivnik, niti postoji misao koja ga vodi. Ona mnogo ne govori niti o duhu našeg vremena, jer većinom je riječ o introspekciji umjetnika ili o istraživanju slikarstva; odnosno, govori o vremenu u kojemu umjetnici bježe u introspekciju, ne suprostavljajući se, niti komentirajući.
Na izložbi ćemo saznati, primjerice, kako je Đuro Seder, koji ima 86 godina, i dalje aktivan, slika i dalje religiozne, figurativne motive, posve različite od apstraktnih formi kojima je stasao kao član Gorgone šezdesetih godina. Saznat ćemo i kako je velika šteta da se češće ne obraća pažnja na istarske umjetnike srednje generacije, kao što su Robert Pauletta ili Bojan Šumonja, kao i na mlađu generaciju umjetnika iz Osijeka.
Saznat ćemo da je posve izvjestan razvoj Zlatana Vehabovića, no da za primjerice talentiranog Pavla Pavlovića i još nekoliko njegovih kolega postoji opasnost da utonu u manirizam.
Bijenale slikarstva, drugi po redu, ruku na srce, nije pred nama zato što smo u slikarstvu najjači - postoji generacija jednako talentiranih mladih kipara predvođenih Predragom Pavićem, i videoumjetnika predvođenih Goranom Škofićem - bijenale je zato što je uprava koja je trenutačno na snazi u HDLU-u preferira slikarstvo. Riječ je, doduše, o nekim od naših najboljih autora, među kojima su Tomislav Buntak i Zlatan Vrkljan.
Bijenale je pred nama zato što se dio mlađe generacije odlučio vratiti slici. Riječ je o generaciji koja je predvođena spomenutim Vehabovićem, ali i Stipanom Tadićem i Martinom Grlić. Uz nju, postoji cijeli niz mladih i talentiranih umjetnica, koje još traže svoje mjesto pod suncem.
Izlažu i oni koji se ne umaraju, koji lako prate korak današnjeg vremena. Među pozvanim je umjetnicima i Boris Bućan, koji je sa svojim tekstualnim slikama-dosjetlama posve različit od čitave scene, koji djeluje kao da stvara negdje drugdje, ali to mu je kompliment, a ne prigovor za eksapizam.
Posve slučajno, izložbu sam obilazila prvo s Tomislavom Buntakom, a zatim sa Zlatanom Vrljkanom; s iskonskim osjećajem za čisto slikarstvo, obojica su izdvojila izlet u boju Danka Friščića (“Napokon” slažu se), nevjerojatno talentiranu Gordanu Bakić, koja je kao “produžetak” svojih slika ispunjenih silnicama boje napravila i prostornu instalaciju, te mlađu Ivanu Jurić. Vrkljan je još spomenuo i svoju studenticu Leu Popijač.
Uglavnom, na izložbi ima pedesetak radova, ima i nekih kompromisa, no kriteriji bi trebali biti stroži. Naime, barem bi trećinu radova trebalo izbaciti ako ne žele da izložba nalikuje na tradicionalnu godišnju izložbu HDLU-a, na kojoj izlažu umjetnici da ne bi izgubili članstvo, a ne zato što imaju što pokazati. No, kad se ta trećina makne, ostaje najbolje, i tad vam se scena naprosto čini genijalnom.
Stipan Tadić 1986.
Naslikao je akt svoje tamnokose prijateljice, povjesničarke umjetnosti iz Zadra; u tamnom ogrtaču, prikazana je kako sama sebi vadi srce - škarama. U pozadini je prikaz njezina grada, koji je pola imaginaran, pola stvaran: djeca igraju nogomet, naslućuju se i Pozdrav suncu, i Sveta Stošija, no i mnoge druge, zamišljene građevine. Ovaj klasičan akt (doduše, sa elementima horora) hommage je umjetnikovim velikim pretodnicima kojima se divi, Degasu, Courbetu ili Lucasu Cranachu. Slika je, stoga, uokvirena u starinske okvire.
Ivona Jurić 1986.
Sitno razrađeni potez bitan je za ovu umjetnicu - plavo sivi kolorit fina je nijansa, izmaglica koja prelazi preko svih motiva, stišava boju, stvara se dojam neuhvatljivosti, izmicanja objekata pred vašim očima. Prizori su jednostavni, ili stari napušteni autobus, kao u ovom slučaju, ili smeće u pejsažu, ispred kojeg stoji žarko crveno bilje (sitan koloristički eksces, netipičan za autoricu). “Vidi se da je riječ o umjetnici, a ne o umjetniku, no kažem to kao najbolji mogući kompliment”, tumači Zlatan Vrkljan. Umjetnica ima 27 godina.
Bojan Šumonja 1960.
U novije doba Šumonja, istarski umjetnik, izlaže slike na kojima su Disneyjevi likovi, ili superheroji na slici sa stadom ovaca, što su naoko nespojivi motivi. Na izložbi je i jedna takva slika, pomalo zamućena. Priča je to o gomili (ovaca) koje su toliko zavedene sadašnjim stanjem, zbiljom, da ih samo netko tko posjeduje nadnaravne moći može izvesti iz takve situacije, situacije u kojoj im je sve postalo svejedno.
Druga slika, pak, pokazuje uprljanog dječaka koji visi na kvačicama za veš. Dječak, koji je u školskoj dobi, razumljivo, nije baš previše oduševljen situacijom, no ima prgav izraz lica (pomalo podsjeća na Banksyjev grafit “Whatever”). Dok Bolańo u jednom svom romanu (“2666”) pripovijeda o sveučilišnom profesoru koji je na kvačicama umjesto veša objesio knjigu, Šumonja je objesio dječaka.
Ivana Vulić 1987.
Zagrebačka studentica Đure Sedera, koja se kasnije usavršavala na Akademiji za dizajn u Pragu, kvalitetna je, i na prvi pogled, figurativna slikarica, koja dobro poznaje ljudski lik. Za motive gotovo uvijek bira ljude u blatu, no ova je tema u stvari samo izlika za užitak u čistom slikarstvu. Svaka slika ima nekoliko različitih namaza boja.
Sebastijan Dračić 1980.
Ovaj umjetnik dugo radi na svakoj novoj slici, pa ih je u zadnje dvije i pol godine naslikao šest. Riječ je o Dračićevom definitivno najzrelijem ciklusu, i na neki način posve različitom od dosadašnjih. Zove se “Sivo” i sve slike povezuje spomenuta boja. Ljudskog lika nema, no jasno se naslućuje njegova prisutnost. Ako i čovjek kojim slučajem postoji, on je posve usamljen i udaljen od promatrača. Na Bijenalu su izložene dvije slike iz novog ciklusa; “Beelzebub” i “Mjerenje svijeta” (nepregledna šuma, osvijetljena samo na jednom mjestu). “Beelzebub” je prikaz ruševnog grada, niza kuća koje su se nekoć po svoj prilici smatrale modernima, sada nitko više u njima ne živi. Dominira siva, no u centru je kompozicije snažan akcent žute boje.
Zlatan Vehabović 1982.
Radovi su inspirirani pjesmom škotskog autora Owena Handa, “My Donal”. Govori o životu kitolovca iz pozicije njegove žene. Obraćajući se u pjesmi slušatelju, žali kako ne znamo gdje sve njen muškarac odlazi da bismo dobili parfem. Pozadina priče je u ambri, tvari koju ulješura proizvodi, u vrijednoj industriji parfema. U pjesmi umjetnika inspiriraju tri stvari; odnos razdvojenog para i ljubav, zatim avanturizam, odnosno magnetizam surove prirode mora, a treća je heterotropija, ideja autonomnog prostora/mjesta određenog vlastitim pravilima, izvan dosega i uređenja društva.
