Izložba Andrije Maurovića koja se večeras otvara u Muzeju suvremene umjetnosti počinje njegovim ranim radom, karikaturom “Demokracija” nacrtanom za časopis Jež, političko- satirički list s karikaturama koji je izlazio u Dubrovniku, gdje je Maurović tada živio.
Bilo je to ljeto 1921. godine. Ova karikatura je bitna jer je istovremeno i politička i ima erotske konotacije, kako kaže kustosica Iva Radmila Janković.
Frano Dulibić i Iva Radmila Janković
Dvije su to njegove preokupacije koje se obrađuju izložbom “Andrija Maurović: Između političkih ideologija i pornografije”. Par mjeseci kasnije Maurović se seli u Zagreb i upisuje Likovnu akademiju. Dijelom se izložba bazira na radovima koji su u zbirci Maurovićevih radova doniranoj MSU za koji je zadužena kustosica ove izložbe, dijelom na posudbama, neki su radovi prvi put u javnosti, npr. iz zbirke Novaković.
Osim karikature “Demokracija”, na samom je ulazu na izložbu Maurovićev autoportret, prstom pokazuje prema posjetitelju. Izložba je postavljena unutar stalnog postava muzeja, što rijetko čine.
Socijalna osviještenost
Nekoliko je radova vrlo eksplicitnog sadržaja pa na ulazu u manju sobu gdje su pokazani iza tamnog zastora, stoji znak “Zabranjen ulaz za mlađe od 18 godina”.
Andrija Maurović, Crni mačak, kako su ga zvali po jednom od njegovih najpoznatijih stripova, osim što je crtao stripove kao što su “Vjerenica mača”, “Ljubavnica s Marsa”, “Zlatarevo zlato”, “Trojica u mraku”, “Podzemna carica”, “Sablasti zelenih močvara”, bavio se i ilustracijom kako za turističke plakate tako i za novine, te je radio među ostalim i za ondašnje Koprive, Jutarnji list, Novosti. Taj je dio slabije obrađen do sada, te je predstavljen ovom izložbom. Fokus izložbe, dakle, nije strip, iako i stripa ima na izložbi, već ostatak ostavštine sagledane iz raznih kuteva.
Maurović je, naime, bio i slikar i ilustrator, dapače, u mladim je danima napustio Likovnu akademiju jer je previše dobro zarađivao, no najpoznatiji je kao strip autor. Kako kaže autor izložbe Frano Dulibić: “Problem je s Maurovićevim raznim segmentima stvaralaštva da se rijetko sagledavaju zajedno, sjajno je obrađen njegov opus na polju stripa, no ostali dio nije. Ova izložba daje naznaku o spajanju različitih segmenata njegova djelovanja”.
Dulibić tumači i kako se na karikature iz Ježa nastavljaju one iz tridesetih godina prošlog stoljeća koje je Maurović radio za razne naručitelje, od Kopriva pa nadalje. Iz 1933. godine tu je vrlo rana i jasna kritika Hitlera, karikaturalno prikazanog, uz kojeg ironično piše kako je dobio Nobelovu nagradu za mir, a nagrada mu se uručuje u obliku vreće novaca. Niz je i crteža koje se uglavnom temelje na tome kako bogati tlače siromašne, kako kaže Dulibić, “ovdje je pokazana njegova socijalna osviještenost koja se provlači kroz mnoge Maurovićeve radove”.
Doba NDH
Na izložbi su pokazane i table iz njegova stripa “Ljubavnica s Marsa”: strip je znanstvenofantastične tematike, no na jednoj se tabli pojavljuje i lik Lenjina.
U doba NDH nastali su stripovi posvećeni knezu Radoslavu objavljivani u Zabavniku, koji su također pokazani na izložbi: “Nije nikada u Maurovićevim stripovima bilo ništa ustaško, oni su naprosto nastali u to doba. Osim toga, jedan su strip i zaplijenili jer im je prizor u kojemu se knez Radoslav sporazumijeva s Rimljanima zasmetao. U tom trenutku pao je Mussolini i vlasti nisu više bile dobre s Italijom. Ustaške su vlasti dva puta hapsile Maurovića, prvi put dva je mjeseca bio u zatvoru u Savskoj cesti.”
Najavljivalo se i da će se na izložbi pokazati i Maurovićev portret Ante Pavelića, no Dulibić kaže kako nisu mogli biti sto posto sigurni da je njegov rad pa ga nisu niti izložili. Nije niti do kraja razjašnjeno, kako tumači autor izložbe, “zašto je čovjek lijeve orijentacije koji se čitavo vrijeme kretao u društvu lijevo orijentiranih intelektualaca koji su dolazili u njegov stan na Pantovčaku tridesetih godina, npr. Ivan Goran Kovačić, Franjo Matija Fuis i sl., za vrijeme NDH ostao u Zagrebu”.
Može se, kaže, nagađati o različitim razlozima, no dodaje da je “prihvaćanje stripova u to doba vjerojatno bilo određeno egzistencijalnom nuždom.”
Nakon dva ustaška zatvora Andrija Maurović otišao je u partizane, i na izložbi su pokazani njegovi ratni crteži, riječ je o gotovo ratnim reporterskim zabilješkama, u kojima postoje i elementi stripovske estetike. Prikazani su npr. partizan koji spava, koji tipka na mašinu, selo koje dočekuje i slavi Tita, kolone koje se probijaju kroz nevrijeme... Također, na jednom radu su Josip Broz Tito i doktor Ivo Ribar.
Dulibić kaže: “Neposredno poslije rata nije dobro prolazio strip, smatralo se da kvari mladež, da je to kultura koja dolazi sa zapada. Maurović se neko kraće doba nije bavio stripom, kojemu se vraća pedesetih”. Krajem pedesetih i početkom šezdesetih objavljivao je stripove s partizanskom tematikom. Vrlo su zanimljivi i rijeko izlagani njegovi plakati, poneki na tragu socrealizma, bilo turistički kao za Turist Express, gdje scenu čine mornar, ljepotica i riba, filmski, ili oni koji pozivaju na Kongres zadrugara, ili pak pozivaju na glasanje, primjerice za Narodnu frontu.
Buran život
U erotskim crtežima za Koprive bavi se temom izvanbračnih ili bračnih odnosa. Na samom kraju izložbe, dakle, soba je zabranjena za one mlađe od 18, tamo su vrlo eksplicitni crteži, ali i slika koja se zove “Baj baj kupleraj” i autoportret je samog umjetnika u erotskoj pozi. Naime, Maurović je živio vrlo buran život, pisalo se kako vodi bohemski život, voli alkohol i žene... No, nakon doktorova upozorenja, ovaj se čovjek sklon krajnostima gotovo preko noći pretvorio u asketu. Aktovi koje je slikao sedamdesetih njegov su povratak slikarstvu, no u tehničkom su smislu, tumači Dulibić, ova ulja na platnu najslabija karika u njegovu opusu.