Bijenale slikarstva otvara seu HDLU-u, a izlaže pedesetak umjetnika. Prvi dojam kada obilazite izložbu jest da je sve vrlo šareno, pršti od boja, neovisno o generacijama, malo je stišanijih dionica, kao da se slike bojom natječu za pažnju, iako stišanije dionice u postavu bolje dolaze do izražaja jer se razlikuju. Netko bi se mogao našaliti da je riječ o novoj zagrebačkoj šarenoj školi, naravno, samo našaliti: kontekst je dijametralno suprotan.
Mnoge smo radove imali već prilike vidjeti na samostalnim izložbama pojedinih umjetnika, ciklus naive Stipana Tadića, “Svakodnevne scene” Monike Meglić, “Kolektivne snove”, vizualno prisjećanje na socijalizam Martine Grlić, radove Matka Vekića, ciklus Roberta Šimraka o Prvom svjetskom ratu i sl. Plodan Tadić izložio je i novu sliku, tema je koncert U2 1997. u Sarajevu, koji na slici, među mnoštvom likova, zajedno slušaju Tuđman i Karadžić: masovne scene koje se baziraju na ilustraciji Tadić je započeo slikom “Diplomski rad”.
Većina nabrojanih tehnički su vješti slikari. No iako ne valja uopćavati i ima iznimaka, ako se slikare mlađe i srednje generacije usporedi s, primjerice, fotografima, uočit ćemo da su potonji više društveno angažirani, dok su slikari više okrenuti larpurlartizmu. Ako svojim slikama i komentiraju društvo, riječ je o događaju iz prošlosti, daleke ili bliže, Prvom svjetskom ratu, socijalizmu, devedesetima.
Kako je pojavu većine mladih slikara pratilo puno medijske pažnje, za većinu smo njih čuli više puta, teško je naći nova imena. Jedan od tih primjera je Eugen Varzić koji se bavi hiperrealizmom: slika na Bijenalu je kvalitetna, no inače ovaj umjetnik koji se, po vlastitom svjedočenju, oslanja na američko slikarstvo snažno varira u kvaliteti svojih radova. Taj novi realizam smo, osim toga, već vidjeli više puta u domaćoj likovnoj umjetnosti, i kvalitetniji, posebno u radovima Stjepana Šandrka, čiji su radovi također na izložbi: iz ciklusa umjetnici promatraju umjetnine koji kod njega traje neko vrijeme. Ako je Šandrk realizam, Pavle Ploc je nadrealizam: neobični likovi u situacijama su koje izazivaju nelagodu. Slike izazivaju fizički osjećaj u promatrača, malo je djela na ovom Bijenalu koja to uspijevaju.
Osim Eugena Varzića, od manje razvikanih imena izlaže i Vida Meić, ime za koje vrijedi pratiti kako će se dalje razvijati, kao i Ivanu Tkalčić, koja iza sebe već ima solidan opus. Rad Ivane Tkalčić, kombinacija kolaža i slike, nalazi se u prostoriji s radovima Damira Sobote čije geometrijske apstrakcije, inače, pozivaju na ovogodišnje Bijenale te Marijom Korugom koja je izložila dvije slike iz ciklusa “Ljepota nije dovoljna”: riječ je, uglavnom, o jednoj od zanimljivijih prostorija. Od zrelije generacije, istaknula bih prostor u kojem izlažu Zlatko Keser i Đuro Seder. Sederova platna, autoportret, erotika i intima dviju prijateljica govore o stvaralačkoj strasti 90-godišnjaka: kvalitetno slikarstvo i uživanje.
Mitar Matić je promišljen autor, kao i Grgur Akrap, zanimljiva je Andrea Musa, Ivan Prerad u pozitivnom smislu mijenja svoj rukopis, za Josipa Tirića, pak, mislila sam da će se drugačije razvijati. Goran Novaković služi se isključivo tipkama starih kompjutora, čijim nijansama oblikuje prizor atmomske gljive.
Ima svih generacija. Teško da bi se mogao naći zajednički jezik, a i variraju po kvaliteti. Ima i dosta kompromisa, više kod pozvanih nego kod odabranih autora.
No svakako ima i dovoljan broj autora u čijim ćete slikama uživati.