U petak 30. rujna u predvorju Nacionalne i sveučilišne knjižnice otvorit će se izložba strip-crteža Andrije Maurovića, oca hrvatskog stripa. U spomen na tridesetogodišnjicu smrti genijalca Maurovića bit će izložene originalne table koje se nalaze u sastavu grafičke zbirke NSK.
Upravo grafička zbirka posjeduje najveću i najcjelovitiju zbirku radova Andrije Maurovića; više od pet stotina originalnih tabli, crteža tušem, kao i neke od brojnih plakata koje je ovaj umjetnik neumorno stvarao u vrlo plodnoj karijeri. Kad je u pitanju ova Maurovićeva izložba, treba naglasiti napor voditeljice Grafičke zbirke mr. sc. Mikice Maštrović da se Maurović uopće nađe u sastavu Grafičke zbirke NSK.
Tipičan buntovnik
Djela koja ćemo imati priliku vidjeti otkupljena su 2002. godine iz privatnih zbirki, a vlasnici tih zbirki od države su zahtijevali isključivo novac, prijeteći da će originale prodati u - inozemstvo. Srećom, gospođa Maštrović je bila dovoljno uporna i spretna da se Maurovićeve table otkupe i, što je najvažnije, da dobiju adekvatnu skrb i sačuvaju se za buduće generacije.
No, spominjati Maurovića u kontekstu velikog umjetničkog dosega oduvijek je za našu sredinu bilo problem. Maurović je bio tipični buntovnik i nekonvencionalan tip u izrazito burnim vremenima.
Autroska prava
Tko zna da li bi uopće imali ovakav uvid u Maurovićevu umjetnost da Vera Pintar Horvatić nije u svojoj antologijskoj studiji “Autorski strip Zagrebačke škole” pokazala koliko je bitan Andrija Maurović i u stripu kao mediju i u vremenu u kojem je kao umjetnik stvarao. Treba spomenuti i jednu praktičnu činjenicu, da Maurović nije imao potomaka, te da su svi njegovi radovi pripali gradu. Tako smo dobili priliku uživati u reizdanjima Maurovićevih albuma, iako se repovi s plaćanjem autorskih prava vuku svih ovih godina. Apsurd koji se trenutno događa govori o tome da, primjerice, Grad zahtijeva da se autorska prava plaćaju za objavu tabli u - katalogu predstojeće izložbe!?
Ipak, kao suprotnost svim tim nepovoljnim okolnostima stoje ljudi kojima je itekako stalo do očuvanje Maurovića. Tako smo imali priliku posjetiti stručni tim koji je radio na restauraciji Maurovićevih tabli stripa na čelu s voditeljicom Odjela pohrane i zaštite mr. sc. Dragicom Krstić. Na restauraciji su radili Karmen Jurišić, restauratorska majstorica, i Andro Šimičić, diplomirani restaurator konzervator - slikar. U razgovoru s njima čovjek dobiva dojam da se radi o savjesnim i nadasve blagim osobama. Kako su mi priopćili, restauracija je posao koji čovjek ne može raditi ako je nervozan ili živčan. S vremenom radeći taj posao, dodali su kroz smijeh, čovjek naprosto prestane biti - nervozan.
Duh vremena
Najveći problem koji su imali s Maurovićevim tablama jest neadekvatno čuvanje tabli prije nego što dođu kroz njih. A table su stajale doista svagdje - u pordumima, na tavanima okružene najvećim neprijateljem umjetnina na papiru - vlagom. Vlaga pogoduje razvitku kolonija plijesni, a ako se takva kritična mjesta ne saniraju odmah, dolazi do nepovratnog oštećenja papira, koji postaje “pahuljast” i doslovno se raspada. Upravo takve table imao sam prilike vidjeti. Kad čovjek vidi nepovratno oštećenu Maurovićevu tablu, to doista izaziva fizičku nelagodu. Jedino restauratori ulijevaju kakvu-takvu nadu da će se takva remek-djela vratiti u život.
Znanje potrebno za “reanimaciju” Maurovićevih tabli jest, prije svega, interdisciplinarno i zahtijeva zbroj različitih stručnih, znanstvenih i umjetničkih znanja i, naglasio bih, vještina. Kad su jednom spašene (koliko se god mogu uopće spasiti!), table se digitaliziraju, nakon čega se dopunjuje sadržaj, te takva “spašena” tabla postaje dostupna svima, a originali se pospremaju u odgovarajuće svjetlosne i temperaturne uvjete. Posao restauracije može se činiti povremeno dosadnim, no prvi dojam vara - spašavanje umjetnina nadasve je zanimljiv posao jer restaurator nailazi na tragove i duh vremena.
Uredničke upute
Primjerice, ispod jednog strip-oblačića koji je trebalo sanirati otkrivene su uredničke upute Mauroviću vezane uz gornji kadar. Tamo je urednik naglasio da se likovi nipošto “ne ljube i ne budu tako jako naslonjeni jedni na druge”. Zanimljive su i poleđine tabli gdje su umjetnik i urednik zapisivali primjedbe, a ponegdje je Maurović nacrtao cijelu pozadinu kadrova i razrađivao ih; na poleđini jedne table zatekli smo tlocrt sela u koje junaci stripa ulaze na konjima.
Naravno, promatranjem Maurovićevih tabli opet se potvrđuje teza o savršenom “filmskom” kadru koji je tako lako u svom vizualnom jeziku umjetnik primijenio. Apsolutno bezvremeni i još uvijek atraktivni, Maurovićevi kadrovi i određena rješenja i dandanas djeluju svježe i moderno. I zato svakako pogledajte izložbu u NSK i poklonite se veličanstvenom umjetniku.
Koga bi još trebalo sačuvati?
Andrija Maurović nije jedini naš strip-umjetnik čiju ostavštinu treba očuvati za buduće generacije.
Ponajprije je tu Walter Neugebauer (s bratom Norbertom), domaći Disney, čije stvaralaštvo doista iz sadašnje perspektive izgleda - nestvarno. Različiti stilovi i besprijekorno vladanje medijem smještaju ga uz bok svjetskih velikana stripa tog vremena.
Nadalje, tu su velikani iz iduće velike faze hrvatskog stripa koju je pokrenuo Plavi vjesnik - Jules Radilović, Žarko Beker, Borivoj Dovniković, pokojni Delač i ostali. Umjetnički dosezi spomenutih strip-autora u svjetskim su okvirima relevantni, i u svakom slučaju trebali bi biti pohranjeni i sačuvani za generacije koje dolaze, a o umjetničkom i kritičkom vrednovanju da ne govorimo.
No, nije ovdje riječ samo o crtačima stripova - treba spomenuti i Rudija Aljinovića, kultnu figuru domaće scene, kojemu bi država trebala omogućiti da svoja iskustva i saznanja na adekvatan način prenese naraštajima koji dolaze.