Svojevrsnom kineskom kletvom koja na engleskom glasi “May You Live In Interesting Times”, u slobodnom prijevodu “Živjeli Vi meni u interesantnim vremenima”, nazvano je ovogodišnje, 58. po redu Venecijansko bijenale, koje se otvara 11. svibnja i traje sve do 24. studenog, a upravo traju dani obilaska za novinare i kritičare, kojih je, unatoč kišnim danima, mnogo odasvud, u pravilu uvijek više nego na arhitektonskom bijenalu.
Ove je godine na čelu kustos Ralph Rugoff, a tradicionalno predsjednik Paolo Baratta. Glavnu tezu Bijenala pojasnio je kustos Rugoff: “Godine 1930. britanski ministar vanjskih poslova Sir Austen Chamberlain pozvao se na kinesku kletvu. Naučio ju je od britanskog diplomata koji je bio u Aziji, a glasila je upravo kao što je tema ovogodišnjeg bijenala”. Poanta je bila da su vremena teška pa zato i interesantna, upravo kao i ova u kojima živimo danas.
Politički angažirani
Bijenale je politički angažiran, ali i dobar. Najviše se, čini se, govori o radu Christopha Büchela koji u sklopu Bijenala izlaže brod koji je vozio iz Libije 18. travnja 2015. godine, i u kojemu je poginulo više stotina migranata. Olupina je to broda sada izložena u prostoru Arsenala. Inače, u Arsenalu, u kojemu se danas održava Bijenale, nekoć je bila oružarnica. Brod se, odnosno njegova olupina, nakon izlaganja vraća na Siciliju, gdje se nalazi i inače. A Büchel je, podsjetimo, umjetnik koji je na prošlom Bijenalu prostore nekadašnje, napuštene katoličke crkve pretvorio u džamiju.
'Barca Nostra' - ostatak broda koji se potopio pored obale Libije i u smrt povukao stotine migranata izložen je na 58. Venecijanskom bijenalu
Rugoff je inače ravnatelj Hayward Gallery iz Londona. Pod njegovom palicom, u brojkama, ove godine izlaže devedeset zemalja, najviše u povijesti, prvi put izlažu Gana ili Madagaskar primjerice, te sedamdeset i devet umjetnika. Paviljon Venezuele za sada stoji prazan, no umjetnici iz Te zemlje izložit će svoj rad nakon 15. svibnja, kako je talijanskom medijima potvrdio glavni kustos. Prvi put u povijesti Bijenala više od pedeset posto izlagača su žene. Primjetan je i interes kustosa za afričku i za kinesku umjetnost.
Statua krave koja se vrti
Obilazak Arsenala započinje uvećanim crno-bijelim fotografijama Zanele Muholi, umjetnice čije smo portrete LGTB zajednice iz Južne Afrike, podsjetimo, imali prilike jesenas vidjeti i u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti, na festivalu Organ vida.
Ima i slikarstva i fotografije, no i ove godine dominiraju instalacije. Mnogi su radovi upravo nastojali dočarati osjećaj straha i gubljenja tla pod nogama, nesigurnosti suvremenog društva. Skulptura-instalacija koju potpisuju Sun Yuan i Peng Yu napravljena je tako da izgleda sasvim mirno, dok iznenada ne počne sasvim divljati i ako ste u njezinoj blizini, prepast će vas. Isti autori izlažu robota koji bljuje krv, poludio je u kavezu, bijesan je. Sve u svemu, na Bijenalu dominira distopija i poprilično sumoran pogled na ljudsku budućnost. Alexandra Bricken, njemačka umjetnica, kroz skulpture, pak, pokazuje distopijsku noćnu moru, kako bi kraj čovječanstva mogao izgledati.
Hrvatski paviljon ove je godine izvan glavnih izlagačkih prostora, Giardina i Arsenala, nalazi se u Calle della Regina, u blizini Fondazione Prada, gdje je paralelno uz Bijenale otvorena velika retrospektivna izložba Jannisa Kounellisa, kustos je našoj publici dobro poznat Germano Celant.
Prostor Calle della Regina, s pogledom na kanal, u kojemu izlaže Igor Grubić, naš ovogodišnji predstavnik na Venecijanskom bijenalu, ima dugu povijest, zgrada je prvo podignuta kao palača, uz nju se vezuje ime umjetnika Jacopa da Barbarija, potom je srušena, ponovno je podignuta, služila je kao stolarska radionica od početka 18. stoljeća, i nedavno je ta stolarska radnja zatvorena. Prostor je podijeljen u dva dijela i dovoljno je velik za tri Grubićeva fotografska ciklusa, kao i projekciju njegova animiranog filma “Kako se kalio čelik”. Fotografije su izložena na zidovima, a neke od njih i u povećim ladicama.
Igor Grubić je na otvorenju svoje izložbe ispunio naš paviljon Calle della Regina koji je ove godine izvan glavnih izlagačkih prostora Giardina i Arsenala. Prostor je podijeljen u dva dijela u kojima su tri Grubićeva fotografska ciklusa
Izložbu je otvorila ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, uzvanika je bilo mnogo. Kustosica hrvatskog paviljona, Grkinja Katerina Gregos, koja je već bila kustosicom i danskog i belgijskog paviljona, rekla je da su namjerno odabrali ovaj prostor, a ne manji na kraju Arsenala koji je do sada najčešće bio hrvatski paviljon, zbog njegove veličine. Dijalog ovoga nekad radničkog prostora i ciglenih zidova s Grubićevim fotografijama je izvrstan, no koliko će se tim odabirom dobiti na frekventnosti posjeta, ostaje vidjeti.
Potvrdio status
Grubić je umjetnik međunarodne reputacije, koji je svojim radovima poprilično prisutan na sceni i zastupa ga i jedna galerija sa Sicilije. Njegov se status na svjetskoj sceni mogao itekako vidjeti i po posjetiteljima na otvaranju hrvatskog paviljona kojih je bilo odasvuda, i očigledno je kako ga prate kustosi i kolege umjetnici.
Igor Grubić na otvaranju svoje izložbe na Venecijanskom bijenalu
U ovom se slučaju bavi stanjem društva u posttranziciji. Tri su fotografska ciklusa objedinjena pod nazivom “Tragovi nestajanja (u tri čina)”, a čine ga tri međusobno povezana fotografska eseja nastala kroz trinaest godina. Prvi rad je iz 2003. godine, priča je to o naselju uz zagrebački Rotor u kojemu je nekoliko beskućnika izgradilo svoja privremena skloništa. Riječima samog umjetnika, jedan ga je od tih beskućnika zaintrigirao svojim kreativnim pristupom i odlučio ga je pratiti i snimati, uz njegovu dozvolu, za serijal “Divlja kuća”. Jedan od najupečatljivijih prizora iz tog ciklusa je kreativna kuhinja od niza otpadaka koje je pronašao. Drugi je dio serije nazvan “Filigranski pločnik”. Umjetnik snima obrte kojih više nema, na ulicama Zagreba, Beograda, Sarajeva, Istanbula, i na još nekoliko lokacija. Treći je ciklus posvećen nestanku nekadašnjih industrijskih postrojenja, a iz tog ciklusa proizlazi i animirani film, koji govori o odnosu oca i sina prilikom posjete tvornici u kojoj je otac nekoć radio, zove se “Dekonstrukcija tvornice”. Snimo je devet nekoć uspješnih industrijskih postrojenja, koja danas više nisu u funkciji.
Romi kao tema
Našoj publici koju zanima likovnost zanimljiva će biti i “Antropometrija”, izložba Getulija Alvianija u Palazzi Barbaro, prošle godine preminulog talijanskog umjetnika koji je bio posebno blizak s hrvatskom likovnom scenom, Novim tendencijama i bio je prijatelj Ivana Picelja. Marina Abramović, pak, izlaže, zajedno s meksičkom umjetnicom Renatom Morales u Ca’ Rezzonico. U Fondamenta delle Zattere među ostalima, na temu Roma i njihove diskriminacije, izlaže i romska suvremena umjetnica u usponu na međunarodnoj sceni Selma Selmani, koja živi u Americi, a inače je iz BiH. U Fortuny Palace može se pogledati najpoznatiji korejski monokromni slikar Yun Hyong-Keun.
U prostoru Giardina, pak, umjetnica iz Austrije Renate Bertlmann kroz svoj rad komentira kako do sada nije niti jedna ženska umjetnica samostalno zastupala ovu zemlju, sjajna je u britanskom paviljonu njihova zvijezda, dobitnica nagrade Turner Cathy Wilkes, čiji likovi izazivaju nelagodu.Četvero je autora u japanskom paviljonu, oni smatraju da je pitanje kako će zemlja izgledati za milijardu godina vrlo slično pitanju kako će izgledati za godinu dana; kustos je Hiroyuki Hattori.
Umjetnici iz Dubrovnika Slaven Tolj, Marijana Pende i Izvor Pende
DUBROVČANI U ARSENALU Slaven Tolj, Izvor Pende i Marijana Pende predstavili 'Mjesto isprekidanih odlazaka'
Umjetnici iz Dubrovnika Slaven Tolj, Izvor Pende i Marijana Pende pokazuju, pak, svoj rad u prostoru Tesa 100, u sklopu glavnog izlagačkog prostora Arsenala. Izložbu su organizirali Jelena Tamindžija i Umjetnička galerija Dubrovnik. Troje umjetnika različitih rukopisa izlažu pod zajedničkim nazivom izložbe “Mjesto isprekidanih odlazaka”. Neposredni je povod izložbi sporazum o bratimljenju Venecije i Dubrovnika 2012. godine kojim se, kako napominju, naglašava jačanje kulturnih razmjena između gradova.
U dijalogu su konceptualni radovi Slavena Tolja, slikarski radovi Izvora Pende kojega je šira publika, podsjetimo, imala prigode upoznati kada je izlagao zajedno s Danielom Richterom, te radovi Marijane Pende čiji su materijali lateks grafit, karbon lateks, pleksiglas. Troje umjetnika pružilo nam je svojim radovima zanimljiv međusoban dijalog, u kakvom ih nismo do sada gledali. Izložbu su među ostalim predstavili i gradonačelnik Dubrovnika, kao i Tonko Smokvina, novi ravnatelj Umjetničke galerije Dubrovnik kojemu je ova izložba premijerno predstavljanje. Slaven Tolj je rekao kako pokazuje neke radove iz prošlosti, ali i njegov najnoviji video u kojemu snima Canal Grande, vrlo poetski kako pjevuši.