Jedna od glavnih atrakcija Rijeke 2020. EPK trebalo je biti otvorenje obnovljene zgrade nekadašnjeg kompleksa Benčić nasuprot željezničkog kolodvora, u kojem će biti smješten Muzej Grada Rijeke. Unatoč svemu Muzej će se ove godine, kako sada stvari stoje, uspjeti preseliti u palaču koja je označila početak industrijalizacije grada na Rječini.
Iako u otežanim okolnostima proteklih mjeseci, radovi na palači sagrađenoj u 18. stoljeću nisu stali. Oko zgrade je ovih dana pravo gradilište, radnici u vodi do koljena, blato, rovokopači, dizalice. Ipak, koliko god se činilo kaotično, konture budućeg riječkog art-kvarta jasno su vidljive.
Muzej moderne i suvremene umjetnosti s kričavo crvenim pročeljem prema Krešimirovoj ulici kao da signalizira da će tu biti mjesto koje će okupiti neke od najvažnijih riječkih kulturnih institucija. A uz crveni MMSU zabljesnulo je i novo pročelje budućeg Muzeja grada Rijeke u jednoj od najljepših baroknih građevina na ovim prostorima.
Ulazimo sa stražnje strane, gdje nas dočekuje šef gradilišta Vladimir Mihalac i Ervin Dubrović, ravnatelj Muzeja grada Rijeke. Šef gradilišta kaže nam da zapravo sve ide prema planu u okolnostima koje nitko nije mogao predvidjeti. Misli da će građevinski radovi biti gotovi u sljedećih mjesec dana. Čekaju se Talijani da završe terrazzo podove, trebaju doći 1. lipnja, i Slovenci zaduženi za stolariju.
“Niti jedan dan nismo prestali raditi. Malo smo manje radili, ali nismo prekidali”, kaže šef gradilišta. Dobro da su odlučili obnoviti stubište, govori Dubrović dok se penjemo na prvi kat. Monumentalno stubište prekriveno je još skelama, ali kad bude dovršeno, bit će najreprezentativniji dio palače.
Desetljeća čekanja
Dubrović očekuje da će se muzej uskoro preseliti, u razdoblju od lipnja do kraja kolovoza. “Radovi na postavu počet će u lipnju i završiti u srpnju.”
Za Ervina Dubrovića još koji mjesec ne znači ništa s obzirom na to da dva desetljeća čeka novu zgradu muzeja.
“Za mene je počelo prije punih dvadeset godina, kad su Muzej grada Rijeke, Muzej moderne i suvremene umjetnosti i Gradska knjižnica raspravljali o podjeli zgrada i prostora u kompleksu Benčić na Brajdi, nasuprot riječkog kolodvora.” Kaže da je njegova uloga tijekom svih tih desetljeća bila uvijek ista - nije ni na koji način htio odustati jer je bio uvjeren da u Palači šećera, glavnoj zgradi Riječkog trgovačkog društva iz 18. stoljeća, može biti jedino muzej, i to upravo Muzej grada Rijeke.
Pokazuje nam ploču na kojoj piše da je zgrada nakon požara 1785. uvelike obnovljena. Na prvom katu gotovo da nema više skela, parketi su na podu, a odmah zapinju za oko zidne slike na stropu. “Ove su slike nastale stotinjak godina nakon onih na drugom katu palače, a radio ih je Venecijanac rodom, Giovanni Fumi, pretkraj svog života. Nastavljaju tradiciju venecijanskog zidnog slikarstva, Tiepola”, objašnjava Dubrović. Fumi je, kako otkriva, u Rijeci živio dvadeset godina, poginuo je na skeli, radeći oslik na jednoj vili.
Zidne slike možda su i najupečatljivija odlika te palače, no o autorima, tvrdi Dubrović, osim Fumija, praktički se ništa ne zna. Nastajale su u više desetljeća, u rasponu od kasnog baroka do klasicizma. “Monumentalnost prizora i mitološki elementi govore da je riječ o ozbiljnim slikarima i dekoraterima koji nipošto nisu provincijski”, napominje dok ulazimo u glavnu dvoranu na drugom katu ukrašenu štukaturama i zidnim slikama.
Na podu bi uskoro trebao biti terrazzo. “Žao mi je što je razbijen izvorni pod”, kaže Dubrović. - Mislite li da ga je trebalo micati - pita šefa gradilišta koji nam zatim pokazuje strop. “Postojala je opasnost da se sruši. Šivali smo ga PVC nitima praktički na svakih 10 centimetara”, otkriva šef gradilišta kojeg su se posebno dojmili motivi na stropnim reljefima.
Rana globalizacija
Dubrović podsjeća na jedinstvenost te zgrade. Godinama se, kaže, divio palači i čudio se što nitko u Rijeci, pa čak i oni koju su je istraživali, nije vidio da je riječ o nečemu izuzetnom, s čime se ništa drugo u Rijeci ne može usporediti.
“Za mene je Palača šećera ono što je Puli Arena, a Splitu Dioklecijanova palača. Ništa se drugo u Rijeci ne može usporediti s njome”, kaže Dubrović. “Zgrada je impozantna i onome koji je izvježban i koji zna gledati ostavštinu 18. stoljeća ukazuje na ranu globalizaciju i vizije poslovnih ljudi koji su u toj zgradi odlučivali o najvećim trgovačkim poslovima što su se vodili u Carstvu.”
Na kraju našeg obilaska pitamo ga kako gleda na situaciju s EPK i misli li da je donesena ispravna odluka.
“Kako se uopće može gledati na situaciju s EPK? Kao udar groma! Sve se odjednom okrenulo naopako. Nitko se ni u snu nije mogao nadati takvu završetku. Kao da je pao meteor s neba! Prestao je sav kulturni i društveni život. Zatvorili smo se u izolirane ćelije i vanjski život gledali na televiziji i internetu. A kad govorimo o odlukama - ne znam na koju mislite. Po meni bi najbolje bilo da se EPK zaokruži i svečano zatvori. Kako je Europska prijestolnica kulture otvorena, tako se može se i zatvoriti - velikom svečanošću.”
Dubrović smatra da nitko tu ništa ne može, a svako razvlačenje i umjetno disanje neće spasiti EPK. No, isto tako ostaje činjenica da je Rijeka postala važna, da je iskoristila svojih pet minuta i da su pokrenuti mnogi važni projekti i stečena važna međunarodna iskustva.
Korisni kontakti
“Razvijeni su kontakti koji će i nadalje biti plodni za razvoj kulturnog života i kulturnih programa. Neki projekti, poput otvorenja stalnog postava Muzeja grada Rijeke i ambicija s Titovim Galebom, postale su dio programa Europske prijestolnice kulture Rijeka 2020. iako ni organizacijski ni financijski zapravo nisu bili dio te manifestacije”, zaključuje ravnatelj Muzeja grada Rijeke.
Od njihove su izložbe “Nepoznati Klimt” mnogi očekivali da bude okosnica muzejskog programa EPK.
“Možemo se zauvijek pitati je li odgoda doista bila potrebna. Možemo nagađati o svemu pa i o tome. Da smo ustrajali, bili bismo se suočili s duboko uzdrmanim partnerima i državnim administracijama koje su nametnule mnoge nesavladive restrikcije i prepreke. Da ne zaboravimo, mnoge je obuzela prava panika. Kako možete planirati bilo kakav međunarodni projekt u doba čvrsto zatvorenih državnih granica, izolacije i karantene.”
U okolnostima takvog pritiska bilo bi doista nemoguće, tvrdi, preuzeti rizik daljnjeg trošenja milijuna kuna na organiziranje izložbe zasnovane na djelima čija se vrijednost procjenjuje na nekoliko desetaka milijuna eura.
“Uostalom, prije nego što smo odustali mi, odustali su i organizatori velikih svjetskih manifestacija koji su odustajanjem narušili dugogodišnju tradiciju i ujedno izgubili golemi novac. Kad čovjek bolje razmisli, mora priznati da unatoč želji da projekt ostvari, unatoč respektu prema već potrošenom novcu, kao i unatoč žaljenju za uzalud uloženim vlastitim radom, energijom i strašću, jednostavno nije bilo izbora.”