U Galeriji umjetnina u Splitu za vikend je otvorena, i ostaje otvorena mjesec dana, izložba Feđe Klarića “Splitske 70-e”. Feđa Klarić jedan je od naših najvećih živućih fotoreportera, njegov opus potvrđen je brojnim nagradama, među kojima i prošlogodišnjom za životno djelo Hrvatskog novinarskog društva, a četiri je desetljeća bio fotograf u Slobodnoj Dalmaciji, počevši karijeru uz Miljenka Smoju, koji je u doba kada je Klarić počinjao bio na čelu gradske rubrike.
Među ostalim je izlagao fotografije navijača Hajduka od 70-ih do danas (“Dvanaesti navijač”) te je izdao i monografiju o Rivi. U svim je tim radovima zamjetno kako ne postoji Klarićeva fotografija, bilo službena, bilo nastala izvan službe, koju ne nosi čovjek. Ostali su motivi izvan njegova interesa.
Fotografija je na izložbi 130, crno-bijele su, odabrao ih je kustos izložbe, ravnatelj Galerije umjetnina Branko Franceschi. Iz osobnog, Klarićevog kuta gledanja, desetljeće pokazano na izložbi ono je u kojemu započinje svoju karijeru, u biti ono po čemu je prepoznatljiv do današnjeg dana. Iz gledišta grada Splita koji je protagonist svih fotografija, to je doba kada Hajduk igra izvrsno, kao i Jugoplastika, a Split se priprema za Mediteranske igre.
Snima Split, no znamenitosti grada su poput kulisa na kojima se odvija život. Ono što povezuje Klarića i Smoju, senzibilitet je za ljudske sudbine, sudbine onih koji u Splitu žive svoju svakodnevicu, koje kao da su fizički opipljive s njegovih fotografija: tri bake udovice koje na klupi zajedno tuguju, troje djece u oronuloj odjeći s kantom boje na jednoj od zidina u Varoši ispisuju “Sretna 1974” (fotografija s naslovnice kataloga), čovjek u čamcu i pas s njim na kormilu, žena koja pere veš na ruke pred stanom...
Ipak, treba napomenuti da nabrojene sjetne fotografije ne odražavaju ton čitave izložbe: većina fotografija svjedočit će, valja se složiti s Brankom Franceschijem, grad u kojemu se unatoč svim pretpostavljivim problemima, živi neopterećeno.
Dobar dio fotografija nastao je spontano, u pravilu izvan novinskog zadatka, no ima i izuzetaka, primjer su dvije fotografije na kojima mu poziraju ljepotice, na jednoj uz sredozemnu medvjedicu Adrianu, maskotu Mediteranskih igara, na drugoj uz Citroën spaček. Prepoznat će se na njegovim fotografijama i poznato lice, no uvijek je riječ o spontanim trenucima, Oliver Dragojević pomaže iskrcati gospođu s čamca, Mišo Kovač na plaži...
Mišo Kovač
Teško je pobjeći od osjećaja nostalgije kada se gleda život u Splitu sedamdesetih kroz oko Feđe Klarića. Međutim, promatrati fotografije isključivo kroz ovu prizmu bila bi medvjeđa usluga fotografu njegova kalibra. Fotografije ovog nesuđenog pravnika i samoukog fotografa ukazuju na rođenog pripovjedača.
One su objektivne, no istodobno i suosjećajne, pune su smisla za detalje - Klarić je fotograf koji promatra detalje onako kako samo inteligentni ljudi umiju. Svojim je rukopisom, uostalom, vidljivo utjecao na mnoge fotoreportere, koji danas djeluju.