Manfred Bockelmann silno je važan umjetnik, austrijski slikar, zašao u 70-te, čovjek koji svojim radom produžava okrutno kratke biografije djece ubijene u Holokaustu. Ugljenom radi njihove goleme portrete. Prvi dodir s nacističkom industrijom zla što ga pamti bio je film koji su Amerikanci snimili po ulasku u neke od koncentracijskih logora. Mogao je tada imati 10, 11 ili 12. Svejedno. "Vidio sam ona brda leševa. Počeo sam pitati sebe te postavljati pitanja drugima. Svi su šutjeli. Jer su svi, na neki način, sudjelovali u tome. Jedni aktivno, a drugi šutnjom."
Minule su godine. "Odrastao sam. Pitao sam se kako bi, kao umjetnik, govorio o tome. Nisam znao. Sa 67 razmišljao sam da mi se bliži sedamdeseta, da sam rođen 1943., da su mnogi iz tih generacija ubijeni, samo zato što su rođeni u 'krivoj kolijevci'. Rođen sam u godini kad je projekt ubijanja po nacističkim logorima kretao prema kulminaciji. Odlučio sam za svoj 70. rođendan napraviti izložbu portreta djece žrtava. Neki su bili moji vršnjaci. Mogli smo se zajedno igrati", govori netom što je stigao u Zagreb do kojeg se dovezao sam, noseći u stražnjem dijelu automobila u rolama umotane portrete koje je odabrao za zagrebačku izložbu "Mračno sjećanje" koja se u sklopu Festivala tolerancije otvara u Francuskom paviljonu.
Predlošci za portrete su tzv. identifikacijske fotografije, većinom snimljene pri dolasku u logor ili dok su nacisti fotografirali Rome prikupljajući podatke o njihovoj "rasnoj inferiornosti".
>>> FOTOGALERIJA
Prošlog je petka, baš u doba maratonske sjednice Sabora, na dan kad je Hrvatska dobila vladu u kojoj ministar kulture negira antifašističke temelje države i zaziva revizionizam, Bockelmann u svojem golemom ateljeu, zapravo preuređenu sjeniku, u Magdalensbergu, nedaleko od Klagenfurta, završio portret Otta Zeichnera. Zeichneru je bilo oko 14 kad mu je zabranjeno pohađati trgovačku školu, Handelsakademie u Klagenfurtu. Skončao je u Auschwitzu. "Direktor škole podržavao je naciste. U školi i danas stoje portreti nekadašnjih ravnatelja, uključujući i njega. 19. veljače bit će svečanost na kojoj će fotografija ravnatelja biti skinuta i zamijenjena portretom Otta Zeichnera. Sestra Otta Zeichnera živi u Izraelu. Ima više od 90 godina i ne može doputovati, netko će iz Klagenfurta otputovati u Izrael ne bi li joj uručio moj portret njezina brata." Bockelmann radi važne stvari u svijetu u kojem je, eto, do danas moguće da fotografija nekadašnjeg direktora, nacističkog simpatizera, stoji u auli škole. Do sad je napravio više od 120 portreta.
"Nijekanje prošlosti i revizionizam je trend koji nije prisutan samo u vašoj zemlji. Moji radovi nisu kriptirani, razumljivi su i čistaču muzeja i povjesničaru, ako prođe izložbom", komentira. Portrete ubijenih je u početku, ipak, u prvom redu radio radi sebe sama – bio je to, govori, "rad na vlastitom sjećanju, tugovanju, sramu. Osjećam sram zbog generacije mojih roditelja. To su generacije koje su omogućile da nacisti dođu na vlast. Može se dogoditi da će i nas prozvati naša djeca. Ako ništa drugo moći će nam reći: 'Pogledajte kakve ste strahote počinili prema okolišu...' Osupnut sam zatvaranjem Europe, podizanjem žičanih ograda pred ljudima koji bježe od rata. Kao umjetnik morate biti pomalo i naivni, umjetnik mora vjerovati da može mijenjati stvari. Uvjeren sam da moramo stalno iznova,u ovo novije doba pogotovo, podsjećati na strahote Holokausta, da bismo ljudima osvijestili do kud zlo može doći."
Kako u moru fotografija pobijene djece odabrati lice koje portretira? Bockelmann je i fotograf, znade čitati vizualni zapis. "Moram uspostaviti neku vrstu unutarnjeg kontakta prema osobi koju gledam, tek onda mogu crtati. Ako gledajući fotografiju ne mogu uspostaviti kontakt, ako ne prepoznajem lik, ne mogu se uživjeti u njega, onda ne radim portret po takvoj fotografiji. Događa se i da za crtanja izgubim kontakt koji sam u početku stvorio s tim licem. Tad prestajem raditi."
Istražujući Holokaust, ispitao je i prošlost svojeg oca. "Nije bio uvjereni nacist, ali je bio jedan od onih koji su išli za strujom, slijedili. Kazivao mi je da, budući da smo živjeli na selu, nije svjedočio progonu manjina i da puno toga nije znao, da je nakon rata bio šokiran razmjerima zlodjela. Ipak, i za rata je spoznao prirodu režima, u jednom se trenutku izolirao, među ostalim i zbog straha da bi i on mogao biti na nišanu jer je bio rođen u Moskvi, tamnijeg tena, crne kose, tamnih očiju, pomalo je izgledao kao Rom. Gestapo ga je odveo, osuđen je na smrt, ali je kraj rata spriječio egzekuciju. Bio je veleposjednik, na nagovor nacista 1939. učlanio se u stranku. Meni je govorio: 'Nas su zapravo zavarali. Kad smo shvatili, bilo je već kasno.' To je poruka svima nama danas. Pogledajte što se događa po Europi. Pazite da nas ne zavaraju."
Napravio je i portret Slovenca koji je prije rata živio u Italiji, a kao14-godišnjak stigao u Korušku gdje su ga regrutirali slovenski partizani. Teško ozlijeđen, slučaj je htio da je završio u njemačkoj vojnoj bolnici. Tamo su ga najprije izliječili, a potom poslali u koncentracijski logor Mauthausen. Uspio je preživjeti, poslije rata emigrirao u Kanadu. "U starosti je počeo razmišljati da se vrati obići mjesto tih strahota, Mauthausen. Zapravo je poželio ponovo vidjeti Korušku, sa 84 godine. Za njegovu je priču doznao moj prijatelj, profesor Gstettner, koji je za mene napravio puno istraživanja. Pitao me bih li napravio njegov portret, po fotografiji snimljenoj u logoru. Kad je čovjek došao iz Kanade, posjetio me u ateljeu i kad je među izvješenim radovima ugledao svoj portret taj golemi, ogroman, krupan muškarac koji je preživio Mauthausen samo me čvrsto zagrlio, stisnuo i podigao od tla."
Na prvoj izložbi portreta, u ljeto 2013. u bečkom Leopold muzeju na otvorenju je bilo oko 1000 ljudi. "Nakon govora otvorenja zavladala je potpuna tišina i vidio sam da su ljudi pogođeni portretima. Neki su muškarci skrivali suze."
Prošle je zime izlagao u berlinskom Bundestagu, u povodu 70. obljetnice oslobođenja Auschwitza. "Imao sam puno izložaba u manjim mjestima, nikome ne želim otkazati. Sasvim mi je isto radi li se o nekoj provinciji ili o nekom velikom njujorškom muzeju. Jer u ovom slučaju nije mi toliko stalo do umjetničkog izraza koliko do toga da upozorim i educiram mlađe generacije. Jedino mi je bilo bitno da je ta prva izložba, bečka, bila u renomiranom muzeju, kako bi moji radovi dobili umjetničku potvrdu, jer sam se bojao da bi inače mogli biti i zloupotrebljeni. Nedavno je imao izložbu u Oberwartu, gradišćanskom mjestu od svega 7000 duša. S razlogom baš ondje.
"Tamo su prije 20 godina postavili eksploziv i ubili četvoro Roma. Uzeo sam njihove fotografije i napravio sam portrete koje sam tamo izložio zajedno s portretima djece stradale u Holokaustu."
Izložbe je otvorio austrijski predsjednik Heinz Fischer, a portrete ubijenih Gradišćanaca umjetnik je poklonio općini.
Bocklemannovi radovi uskoro odlaze u Ameriku. "Važno je da budu prikazani izvan memorijalnih centara, ima ljudi koji zaziru od odlazaka u memorijalne centre, a poruka treba doći i do njih... Još nešto... teško mi je vidjeti kako su današnji mladi ljudi apolitični. Kao da ne shvaćaju da ih politika mora zanimati jer kroji i njihove živote."