Kate Fowle na čelu je moskovskog muzeja Garaža. Riječ je o privatnom muzeju u Moskvi čija je vlasnica Daša Žukova, supruga Romana Abramoviča, a u koji je došla na preporuku kustosa Hansa Ulricha Obrista. Muzej je u Parku Gorki, na mjestu nekadašnje građevine sovjetskog modernizma iz šezdesetih godina prošlog stoljeća preuredio Rem Koolhaas.
Rođena je u Kentu, jugoistočnoj Engleskoj, tamo je diplomirala slikarstvo, no odmah nakon studija počinje se baviti kustoskim poslom, koji je radila u Londonu, San Franciscu, te prije Moskve nekoliko godina u Pekingu, u Ullens Centru za suvremenu umjetnost. Bila je na čelu Sajma umjetnina u Dubaiju. Na čelu je Nezavisne mreže kustosa koja središte ima u New Yorku. U Zagrebu boravi u sklopu više izložbi koje kustosice Galerije Nova s kolekcijom Kontakt organiziraju kao hommage Mladenu Stilinoviću.
Naziv vašeg predavanja je “Što nakon kolekcioniranja”. Pa, što nakon kolekcioniranja?
- U principu sam govorila o kolekciji Garaža te o tome zašto smo promijenili naziv iz centra za suvremenu umjetnost u muzej. Posjedujemo veliku kolekciju arhiva, informacija o radu umjetnika od 1954. godine u Rusiji pa do danas. To je priča o arhivima kao važnim dijelovima kolekcioniranja u budućnosti, a ne samo klasičnim slikama. Također, važno je razmišljati što znači sakupljati kolekciju umjetnina danas, za razliku od toga da počinjete u 19. stoljeću, ili tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Ima različitih situacija dijelom svijeta, na istoku se grade muzeji suvremene umjetnosti i pojavljuju se kolekcionari, no više nema toliko djela dostupnih kao ranije, teško je uhvatiti korak s kolekcijama koje su stvarane od ranije. Naravno, pitanje je i cijena koje danas postižu ove umjetnine.
Upravo je ovih dana slika Gustava Klimta “Adele Bloch Bauer II” prodana privatnom kolekcionaru u Kinu...
- To podiže dva pitanja. Jako je važno da institucije izvan zapada imaju mogućnost prvi put vidjeti i posjedovati djela koja su bogataši sa zapada mogli posjedovati godinama i desetljećima ranije. Što se tiče privatnih kolekcija, treba razmisliti kako filantropija izgleda danas, i kako ponovno predstaviti ovaj koncept mlađim generacijama. U povijesti su muzeje podržavali najbogatiji ljudi u društvu, taj odnos između bogatih ljudi i javnih institucija postoji oduvijek. Veliki dio kolekcija u muzejima privatne su donacije i treba nastaviti taj kontinuitet. Danas postoji mnogo privatnih osoba koje kupuju umjetnine i ne žele ih dijeliti. Upravo zato im treba ponuditi novi, suvremeni pogled na filantropiju.
Garaža je privatni muzej koji financira Daša Žukova. Kako funkcionira?
- Daša Žukova i Roman Abramovič posjeduju kolekciju umjetnosti koja nema veze s muzejem. Muzej, pak, ima kolekciju arhiva. Muzej je privatno financiran, no javno zamišljen. U Rusiji postoje privatne institucije koje vodi država, a državna ne znači nužno i javna. Treba razmišljati o trećoj opciji. Podsjećam da su u Rusiji nakon rata djela iz privatnih kolekcija uzeta i stavljena u javne muzeje, primjerice Muzej Puškin i sl. Vrlo je tanka granica o kojoj govorimo u ovom slučaju.
Kako su arhivi ruskih umjetnika stigli u posjed Muzeja Garaža?
- Dio je arhiva iz razdoblja kada je George Soros bio u Moskvi, i u njegovom su institutu počeli arhivirati što se događalo devedesetih godina. Kasnije je arhive preuzela jedna druga fondacija. Preuzeli smo arhive od te fondacije, zaposlili osobu da se brine o njima, i od tada smo sakupili arhive iz posjeda niza umjetnika, kustosa, kolekcionara. Riječ je o informacijama koje su ponajviše umjetnici sami sakupljali. Inače ne bi bilo sjećanja na ono što su radili kada su djelovali kao “underground” umjetnici. Vrlo je važno da ovi arhivi budu u javnosti.
Jedna od prvih izložbi koju ste napravili u Muzeju Garaža upravo je na temu kolekcioniranja – prikazali ste djela koja posjeduju dvadeset i dva kolekcionara u Rusiji. Negdje sam pročitala da su bila izložena i djela braće Champman. Da li ste se iznenadili kada ste vidjeli što je sve u posjedima ruskih kolekcionara?
- Izložba je bila paralelna s raspravom o tome što znači u suvremenom svijetu, a što kolekcioniranje. Zvala sam kolekcionare iz Moskve, da svaki za izložbu da jedan rad, uz objašnjenje zašto je taj rad njima važan i zašto misle da je važno da ga izlože u javnosti. Bio je to način za početak razgovora. Na izložbi je bio rad koji potpisuje Ai Weiwei, no većinom je riječ o radovima ruskih umjetnika. Nažalost, malo ljudi izvan Rusije zna o ovim umjetnicima, osim Olega Kulika i još nekoliko imena, a scena je vrlo jaka. Kako bi pokazali tu scenu, započeli smo i Trijenale koji počinje u ožujku. Šest je kustosa putovalo čitavom Rusijom kako bi sakupili autore za izlaganju, bit će ih 68.
Kako je došlo do poziva Daše Žukove u Moskvu i jeste li ga odmah prihvatili?
- Prvo sam otišla u posjet. Dojmilo me se osoblje muzeja koje je vrlo mlado, u prosjeku u svojim srednjim dvadesetim godinama, dah generacije koja želi nešto napraviti za sebe, stvoriti instituciju u centru grada koju bi željeli i sami posjetiti. Daša Žukova pozvala me preko Hans-Urlicha Obrista, kojeg znam niz godina, i zajedno sam s njim radila na projektu “Do It”. Obristu je Daša prišla još kada je osnovala muzej da joj bude u savjetodavnom odboru. A kada ga je pitala za preporuku za ravnatelja, ja sam bila među onima koje je preporučio.
Hans-Ulrich Obrist smatra se najutjecajnijim kustosem današnjice?
- Ne postoji nitko poput njega, doslovce svaki vikend negdje putuje, ima tu glad da sazna što se događa na raznim lokacijama diljem svijeta. To je jedan od načina da budete kustos, ne i jedini. Rođen je šezdesetih, to je generacija koja je sjela na vlak i krenula pogledati da se vidi što se radi izvan tradicionalnih umjetničkih centara.
Je li bilo teško surađivati s Remom Koolhaasom?
- Ne. Ima jasno razumijevanje što muzej jest, i što bi muzej suvremene umjetnosti mogao biti. Suradnja s njim bila je zanimljivo iskustvo. Uzimao je u obzir kako rade kustosi, no u isto vrijeme je želio istražiti granice. Prostor svakako nije “white box” i kao kustos morate pažljivo promišljati da biste postavili rad koji je u dijalogu s prostorom. Koolhaasov je projekt svakako u dijalogu s nekadašnjom građevinom sovjetskog modernizma, na čijim je temeljima nastao.
Predavanje ste održali u sklopu niza izložbi vezanih uz Mladena Stilinovića. Koliko poznajete njegov rad?
- Dosta dobro. A i susrela sam se s njim više puta. Drago mi je da je za života doživio da vidi veliki interes za svoj rad, i da se taj interes nastavio i nakon njegove smrti. Puno je na promociji njegova rada izvan matične zemlje radila i Ana Janevski (kustosica njujorške MoMA-e, op.a.). Kod Stilinovića me se dojmilo to njegovo istraživanje o odnosu čovjeka, rada i dokolice, istraživanje što znači biti produktivan.
Stilinovićev rad “Umjetnik koji ne govori engleski nije umjetnik” vrlo dobro pogađa bit globalizacije tržišta. Slažete li se?
- Da, to ne bi trebalo biti istina, i potpuno je besmisleno, a opet engleski jezik većinom se koristi na tržištu. Radila sam niz godina u Kini, pa u Rusiji, i doživjela sam govornike engleskog govornog područja koji ljudima koji ne govore engleski počinju pričati sporije i glasnije, kao da će ih razumjeti u tom slučaju.