WHW - ŠTO, KAKO I ZA KOGA

HRVATSKE KUSTOSICE NA ČELU ZNAMENITOG BEČKOG KUNSTHALLEA 'Zagreb ostaje naša baza, iako pet godina vodimo razgovore o statusu Galerije Nova'

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 21.03.2019. u 10:32

Nove ravnateljice Kunsthallea i članice kolektiva “Što, kako i za koga” govore o izazovima koji su pred njima u Austriji, ali i borbi s birokracijom i lošim uvjetima rada u Hrvatskoj

Kustosice kolektiva WHW/Što, kako i za koga, Ivet Ćurlin, Nataša Ilić i Sabina Sabolović, u Beču su nedavno imenovane, a u svibnju preuzimaju funkciju ravnateljica znamenitog Kunsthallea, i polako već zbrajaju prve dojmove.

Četvrta članica kustoskog kolektiva oformljenog 1999. godine, Ana Dević, ostat će u Zagrebu voditi Galeriju Nova, no zapravo će čitavo vrijeme sve četiri surađivati. Iza njih je mnogo domaćih i stranih relevantnih umjetničkih projekata, prisutne su i prepoznate na međunarodnoj sceni, što je pridonijelo i ovom izuzetno bitnom priznanju, izuzetno važnoj vijesti za hrvatsku kulturnu scenu. Razgovarali smo mailom, na pitanja odgovaraju zajedno, kao kolektiv.

Koliko Vam znači ovo priznanje, biti na čelu znamenitog bečkog Kunsthallea, što mislite da je presudilo u imenovanju?

WHW: Ovo je prilika da radimo u ozbiljnim uvjetima, u instituciji koja ima kapacitet da bude relevantna podrška širokoj sceni. Bile smo impresionirane što nas za prijavu za natječaj nisu tražili da pišemo fiktivne programe, nego smo razgovarali o odgovornosti institucija i mjestu umjetnosti u društvu. Nije nam lako procijeniti kako smo se istakle između osamdesetak kandidata iz cijelog svijeta ali pretpostavljamo da su im bili važni naša kolektivnost i angažirani pristup te svakako feministička pozicija. Žiri je naglašavao koliko vrednuju dvadeset godina našeg dosadašnjeg rada, tako da smo ovo doživjele ne samo kao priznanje nama, već i nizu suradnica i suradnika.

 

Veronica Kaup-Hasler iz gradskog vijeća grada Beča, među ostalim je za Vaše imenovanje rekla da ćete otvoriti kuću za suvremenu umjetnost. Koliko je do sada, po Vašem mišljenju, Kunsthalle bio otvoren za suvremena zbivanja?

 

WHW: Uvijek je nezgodno komentirati svoje prethodnike, Kunsthalle je i do sada imao ambiciozni program. Bio je kritiziran da je ostao udaljen od Beča, njene scene i urgentnih tema. Nama zanimljiv izazov – koji je blizak našoj praksi – je dodatno otvaranje institucije prema lokalnom kontekstu, uz snažan međunarodni dijalog. To je nešto što dvadeset godina pokušavamo raditi u Zagrebu. Predstoji nam prvo period intenzivnog učenja, puno smo radile u Beču ali ga želimo ponovo upoznati. Nadamo se da će iz toga proizaći niz suradnji, preklapanja i dijaloga koji će Kunsthalle intenzivirati kao mjesto susreta i razmjena, otvorenom za različitost i za odgovorno zajedništvo. 

 

Na tom ste mjestu zamijenile Nicolausa Schafhausena, koji je prošle godine objavio pismo i najavio da se povlači tri godine prije isteka ugovora. Kako to komentirate?

 

WHW: Naš prethodnik je reagirao na konzervativnu promjenu vlasti na državnoj razini u Austriji i u svom otkazu rekao da ne želi raditi u takvim uvjetima. Cijenimo njegovu poziciju ali naš impuls je u takvim uvjetima sasvim drugačiji: ajmo se još bolje organizirati, naći saveznike i naučiti kako možemo pridonijeti promjeni tih okolnosti! To je uostalom bio i impuls za početak našeg rada davne 1999. godine, u periodu mračnih devedesetih. Okružene nacionalizmom, ksenofobijom, korumpiranom tranzicijom i amnezijom oko svega povezanog sa socijalizmom, naša prva izložba «Što, kako i za koga, povodom 152. godišnjice Komunističkog manifesta» bila je poziv za preispitivanje takve političke svakodnevnice i za inzistiranje na drugačijim sustavima vrijednosti.

 

Bile ste među ostalim na čelu Istanbulskog bijenala, kao i kustosice vrlo intrigantne međunarodne izložbe u Museo Nacional Centro de Arte Reina Sofia u Madridu. Čini li Vam se da se vani više prepoznaje Vaš kustoski rad nego na ovim prostorima?

 

WHW: Poslovica o tome da nitko nije prorok u svom selu sažima taj problem već stoljećima… Ne mislimo da je ta činjenica na bilo koji način vezana specifično za nas. Na žalost, to vrijedi i za niz naših kolegica i kolega koji usprkos međunarodnoj valorizaciji svog rada, kod kuće nemaju podršku. Ima u tome, kao i svuda, puno provincijalnog. Oportunistička mreža lokalnih veličina, čiji rad često nema nikakve šanse izvan nje, kroji pravdu onima od kojih bi itekako imali što naučiti.

 

Kunsthalle ima veliku zgradu unutar kompleksa Museumsquartiera te manjim paviljonom na Karlsplatzu. Koliko će se razlikovati program u ove dvije institucije?

 

WHW: Pitanje prostora kojima raspolaže Kunsthalle je velika tema u Beču, razmišlja se o tome da li je takvoj instituciji potrebno da bude u srcu turizma ili bi bilo produktivnije da bude u nekom kvartu u kojem je korisnija i otvorenija prema lokalnoj zajednici. Nama je to zanimljivo pitanje i bit ćemo u komunikaciji s gradskim vlastima oko toga. Za sada razmišljamo da za prostor na Karlsplatzu pozivamo kolektive, grupe i institucije da ga privremeno programiraju, tako da postane platforma za drugačiji proces, s manjim pritiskom na vidljivost i manje reprezentativan od monumentalnog prostora u Museumsquartieru.

 

Najavili ste i razgovor s neistomišljenicima te "gradnju institucije koja je odgovorna prema napetostima i polarizacijama koje trenutno obilježavaju suvremeno društvo". Mislite li da se do sada nije bila praksa u muzejima, da se biraju samo oni koji jednako misle?

 

WHW: Činjenica je da u cijelom svijetu svjedočimo polarizacijama koje imaju teške posljedice na društvene strukture. Radimo dugo i svjesne smo da smo nekad znale biti glasne i isključive u svojim stavovima. I dalje smo uvjerenja da se umjetnost može i mora uključiti u borbu za pravednije društvo ali preispitujemo kako doći do toga. Je li nas naš jezik ponekad udaljavao od onih koji ne misle isto što i mi? Htjele bi to preispitati i vidjeti koje su teme oko kojih možemo ući u razgovor i s ljudima koje još ne poznajemo.

 

U priopćenju ste povodom imenovanja ukazali na vrlo loše uvjete u kojima godinama vodite Galeriju Nova u Zagrebu, bez ugovora za prostor i bez reguliranog statusa, sa sredstvima koja ne pokrivaju ni pola bazičnih troškova čuvanja i tehničkog postava izložbi. Uistinu je riječ, kada gledamo Vaše novo imenovanje, o tužnom nesrazmjeru. Zašto ste imali tako loše uvjete rada?

 

WHW: Kulturna politika ne mari za stručnu valorizaciju doprinosa kulturnoj produkciji i ne brine za omogućavanje kvalitetnih ili bar pristojnih uvjeta rada. Evo primjera iz Beča, pravna služba u gradu je postavila pitanje o legalnosti naša tri ravnopravna direktorska potpisa. Pitali su nas je li za nas opcija da pravo ima samo jedna, što smo odbile. Nazvali su za nas sat vremena da su riješili problem. U Hrvatskoj nas vjerojatno ne bi nikad nazvali natrag. Pet godina vodimo razgovore o statusu Galerije Nova, te sudjelujemo u ontološkim raspravama o tome što je galerija koja kada se raspao Centar za kulturnu djelatnost Saveza socijalističke omladine kojem je pripadala nije bila osnovana kao institucija. Da li je galerija soba, pečat ili njen program? Da ima političke volje, to bi se razriješilo za čas. Ali naravno da sve stoji na mjestu ako su u pozadini i pitanja o tome da li nam na tom reprezentativnom mjestu u centru možda potrebniji još jedni hamburgeri. Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva zadnjih nekoliko godina više znače udruge koje se bore protiv prava LGBT zajednice i ženskih reproduktivnih prava pa eto njima daju institucionalnu podršku, a nama šalju pisma da nismo dovoljno relevantne za razvoj civilnog društva. To je poražavajuća klima i zajedno sa živom i aktivnom scenom nećemo nikad prestati inzistirati da ne pristajemo na to kao jedini horizont kulturne politike.

 

I dalje ostajete voditi i Galeriju Nova?

WHW: Zagreb je naša baza, osjećamo se dijelom produktivne, angažirane scene od koje smo puno naučile o suradnji, upornosti, solidarnosti. Prošle godine smo započele edukativni program za umjetnike do kojeg nam je jako stalo – WHW Akademiju koji nastavljamo voditi. Uskoro ćemo objaviti otvoreni poziv za sljedeću generaciju koja kreće na jesen. Bitan nam je kontinuitet konteksta koji nas je oblikovao, to smo naglasile i na konferenciji za medije u Beču. Umjetnost uvijek ima posljedice, kako je govorio naš dragi Mladen Stilinović, dovoljno za ne odustajanje i pokušaj doprinosa u oba grada.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo