Izložba “U planinama” otvorit će se danas u Galeriji Bačva u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika u Zagrebu, a moći će se razgledati do 17. veljače.
Dio radova nastao je u švicarskim i austrijskim Alpama, a posebno su zanimljivi oni koji su rezultat umjetničkog putovanja na Velebit, što ga je prošlog ljeta poduzelo 12 ljudi.
Neki od njih su domaći, drugi švicarski umjetnici, a bilo je i studenata. Na planini su proveli pet dana i s nje su donijeli svašta: crteže, fotografije, pa čak i jednu vreću s pijeskom.
Ta grupa ljudi provela je suvremeno umjetničko istraživanje i s planina su u Galeriju Bačva donijeli niz djela, koja postavljaju brojna pitanja. Postoje li slobodna skloništa? Je li šetnja performativni umjetnički alat? Može li se planine promatrati kao životni stil? Kakav je odnos slobodnog i radnog vremena te krajolika i slike? I još mnogo, mnogo drugih koje se može iščitati iz radova koji su nastali na putovanju umjetnika Vanje Babića, Nicole Genovesea, Ivane Pipal, Jovane Popić i Andrija Stadlera, kustosa Katje Baumhoff, Bojana Mucka i Josipa Zankija te studenata Ivana Baruna, Katrin Radovani, Maje Flajsig i Aleksandra Tomaša. Svi oni su u srpnju hodali na području Nacionalnog parka Paklenica.
Moćna planina
Troje je domaćih umjetnika sudjelovalo u projektu - Vanja Babić, Ivana Pipal i Josip Zanki. Svaki od njih je na Velebit otišao sa svojom idejom i planom kako prikazati planinu. No, ona ih je iznenadila, priznaju. Od prvog trenutka, kad su na ramena podigli teške ruksake i krenuli prema vrhu, pa do samog kraja, cijelo je iskustvo bilo veliko iznenađenje.
Ivana Pipal i Vanja Babić kažu kako su se nastojali pripremiti na ono što ih čeka. Penjali su se na Sljeme, no priznaju kako im ta priprema nije bila od velike pomoći.
Velebit je, kažu, moćna planina i tek kad se počneš penjati, vidiš kakva je. Svaki od sudionika umjetničke ekspedicije nosio je ruksak, u kojem su se nalazili šatori, hrana i druge potrepštine. Riječ je o 15-30 kilograma tereta, koji su nosili po sedam ili osam kilometara svaki dan.
- Ja sam dobila ruksak koji je bio 18 kilograma težak. Stavila sam ga na leđa i krenula. Bio mi je to šok i zaista je teško, posebno kad se čovjek penje. Kad smo se prvi put zaustavili, izlila sam svu vodu, pa sam smanjila težinu na 15 kilograma. No, drugi dan sam se već navikla i shvatila da, ako ideš svojim tempom, sve se može - kaže Ivana Pipal.
Hrpa smeća
Pojašnjava kako je svatko imao zaduženja: jedan je palio vatru, drugi kuhao... Među njima se stvorila posebna energija grupe, koja je odvojena od ostatka svijeta i putuje prema Vaganskom vrhu, koji je visok 1757 metara i najviši je na Velebitu.
rad Ivane Pipal
- Tijekom našeg boravka cijelo sam vrijeme radila crteže - zapažanja prirode, ali i naše grupne dinamike. Bila sam kao opservator svega toga i tako je nastalo 36 crteža, koji su izloženi, a na kojima se vidi moj osobni doživljaj planine. Svi smo se povezali - kako i ne bismo, kad smo živjeli i hodali zajedno.
Ti crteži su linearni tijek izleta i na njima se vide stvari koje su nam bile važne - primjerice, nacrtala sam poskoka. Stalno se pričalo o njemu, neki su ga i vidjeli, ali ja ne. No, bio je on tema naših razgovora, pa sam ga stavila na papir - kaže Pipal i dodaje kako je, pošto se inače bavi dizajniranjem knjiga, ona oblikovala knjižicu koja prati izložbu. Nije standardna: unutra su male biografije svih sudionika i slike s puta, no tu su i recepti za jela koja su spremali, kao i njihova razmišljanja, slike, crteži...
rad Ivane Pipal
S njom se slaže i Vanja Babić, kojeg je teret naveo da napravi nešto zanimljivo. Kako se težina na njegovim leđima smanjivala, jer su trošili zalihe hrane, tako je on tu težinu nadomještao pijeskom. Jedini se na kraju u podnožje vratio s jednako teškim ruksakom, kaže s osmijehom, a taj je pijesak odlučio izložiti.
- Riječ je o nekih pet kilograma pijeska. Osim toga, na jednom sam mjestu naišao na hrpu smeća. Bilo je na putu jedno polje, gdje se godinama taložio otpad, pa sam snimio mali dio toga. Bilo je to svojevrsno arheološko nalazište. Na zidu u galeriji se može vidjeti triptih fotografija, na kojoj je boca pronađena na tom nalazištu. Ona oblikom podsjeća na planinu - kaže Babić, koji se u svojim radovima i inače bavi reciklažom i otpadom.
On je na ekspediciji snimio 10.375 fotografija. Ponio je, kaže, takozvanu lovačku kameru, koja je svaku minutu snimala jednu fotografiju. Njih je složio u film koji se može vidjeti na izložbi. On priča o stvarima koje su se događale oko njih tih dana.
Dnevnik o putovanju
A o tim istim stvarima, svatko iz svog kuta, pričaju i Josip Zanki te njegovi studenti Ivan Barun i Katrin Radovani. Oni su svoje doživljaje objedinili u “Velebitske dnevnike”. Zanimljiv je to izložak: Zanki je svakog dana zapisivao što se događa, Radovani je radila svoje autoportrete, dok je Barun odlazio u šumu i radio crteže zatvorenih očiju.
- On se bavio propitivanjem umjetničke terapije, Radovani je crtala selfije, a ja sam počeo s opisivanjem stvarnih događaja, no s vremenom sam im dodavao i neke stvari koje se nisu dogodile. Zadnji dan našeg putovanja, koji sam zapisao u dnevnik, posve je izmišljen - kaže Zanki, inače likovni umjetnik i antropolog. Kaže i kako je on na putovanju Velebitom bio vodič - pasionirani je planinar, a Velebit u njegovu srcu ima posebno mjesto. Napravio je niz crteža te planine, održavao je radionice, kao i mnogo projekata.
- Naziv našeg projekta referira se na “Planine” Petra Zoranića, prvi hrvatski roman. To se nametnulo samo od sebe - taj roman je inspiriran upravo južnim Velebitom, gdje smo mi planinarili - zaključuje Zanki.