%20©%20Photo%20Falk%20Wenzel.jpg)
Hrvatski biro suvremene umjetničke prakse Kontejner postao je dio najstarije i najveće međunarodne mreže za rezidencijalni program medijskih umjetnika European Media Artists in Residence Exchange (EMARE), koji se ove godine pomoću potpore EU programa Kreativna Europa transformirao u European Media Art Platform (EMAP). U svojih 11 zemalja članica, EMAP/EMARE nudi rezidencije medijskim umjetnicima koji stvaraju u području digitalnih medija, računalnih umjetnosti, medijskih performansa, zvuka, videozapisa, bio umjetnosti, robotike itd.
Honorar od 3.000 eura, budžet za razvoj projekta od 4.000 eura, besplatan smještaj i pokrivanje putnih troškova do 500 eura financijski je dio onoga što EMAP/EMARE osigurava umjetnicima koji se prijave i budu odabrani na trenutno objavljenom natječaju financiranom od strane EU programa Kreativna Europa. Umjetnici s prebivalištem ili europskom osobnom iskaznicom svoje prijedloge mogu poslati putem službene internetske stranice mreže www.emare.eu. Rok za prijavu je 20. siječnja 2018.
No financijska sredstva nisu sve što ovaj program nudi. Ulazak je to u sustav koji osigurava pristup tehničkim objektima i medijskim laboratorijima unutar institucije domaćina, savjetovanje stručnjaka za produkciju i tržište umjetnina, profesionalnu prezentaciju te mogućnost sudjelovanja na izložbama u sklopu festivala članova, u periodu od 2018. do 2021. Svi odabrani umjetnici bit će pozvani na "kick-off" EMAP konferenciju od 23. do 25. ožujka u Helsinkiju.
Povodom Kontejnerova ulaska u European Media Art Platform razgovarali smo s Peterom Zornom, menadžerom EMARE/EMAP-a, kustosom i producentom Werkleitz Gesellschaft, centra za medijsku umjetnost iz Hallea u Njemačkoj i glavnog partnera hrvatskog Kontejnera.
Peter Zorn
Sve je počelo 1995. godine kada su Werkleitz, Hull Time Based Arts and Intermedia Department Budapest pokrenuli projekt European Media Artists in Residence Exchange (EMARE). EMARE će ove godine proslaviti svoju 23. obljetnicu te postati najveća međunarodna platforma za rezidencijalne programe posvećene medijskim umjetnicima u usponu, European Media Art Platform (EMAP). Možete li nam opisati proces i tijek razvoja ovog međunarodnog projekta te kako je došlo do njegove transformacije u European Media Art Platform, podržanog od strane fonda Europske Unije, Kreativna Europa?
EMARE je svoj put doista započeo kao mali projekt razmjene umjetnika između Mađarske, Engleske i Njemačke. Uspjeli smo njime upravljati pomoću malih sredstava, uglavnom smo se pokrivali iz regionalnih izvora financiranja i institucija kao što je Goethe Institut, koji nas protekle 23 godine uistinu podupire. Goethe Institut je postao i službeni partner u našem projektu .moveON koji se bavi razmjenom umjetnika između Australije, Kanade i nas, Werkleitza u Njemačkoj, a isto tako organizirali su i .moveON konferenciju u Torontu, 2015. godine.
Prvi put smo bili u mogućnosti proširiti EMARE 1997. godine, uz pomoć europskog fonda KALEIDOSKOP te uključiti četvrtog partnera Muu iz Helsinkija, s kojim smo organizirali forum za elektroničke medije OSTRANENIE u Bauhaus Dessau. Ovaj prikaz našeg rada istaknuo nas je i vjerojatno nam pomogao pri prikupljanju financijskih potpora za produkcije novih umjetničkih radova koje smo izložili u Bauhausu, među njima, primjerice, Harrison/Wood. Budući da je EMARE sada vjerojatno najstarija aktivna mreža za rezidencijalni program medijskih umjetnika, bili smo u mogućnosti podržati mnoge autore koji su sudjelovali u novim digitalnim umjetničkim tendecijama, kao što su Bjørn Melhus, Karl Heinz Jeron i Joachim Blank ili Jessica Curry, koja je danas najuspješnija skladateljica za računalne igre u cijelom svijetu.
EMARE je tijekom godina nastavio s novim partnerstvima. Svaki je partner morao pokriti uvjete za rad iz vlastitih resursa i financijskih izvora, takva je situacija trajala oko 10 godina. Od 2007. godine smo uspjeli realizirati kontinuirano financiranje iz europskih fondova kroz kulturne programe 2007-13. Prvo smo u 2007. godini osnovali European Media Art Network s 4 organizacije, a zatim u razdoblju od 2012. do 2013. godine izvršili razmjenu između naše mreže i Centro Multimedia i CANTE-a u Meksiku. Od 2013 do 2015. godine dobili smo još jednu europsku financijsku potporu za rad s australskim i kanadskim partnerima. To je bila naša najuspješnija razmjena, s ukupno 10 partnera, koja je kulminirala trima konferencijama te završnom izložbom .moveON – New Media Art iz Australije, Kanade i Europe.
Tijekom svoje duge povijesti, EMARE je bio veoma obziran prema medijskim umjetnicima u usponu. Općenito govoreći, kako će EMAP doprinijeti napretku medijskih umjetnika i kulturnih organizacija koje rade u tom području više no što je to uspio EMARE?
Ranije sam spomenuo samo nekoliko imena kako bih ilustrirao da EMARE kao rezidencijalni program nema resursnog kapaciteta za podršku skupih produkcija i svjetski poznatih umjetnika. No oni koje sam spomenuo su s nama započeli svoju karijeru i veoma se dobro postavili na tržištu medijske umjetnosti.
Kako bismo stvorili European Media Art Platform, koristit ćemo EMARE-ovu već provjerenu strukturu, no prije svega, važno je napomenuti kako u slučaju EMAP-a radimo s 10 partnera iz cijele Europe, uz pomoć potprograma Europske Platforme, programa Kreativna Europa. To je veoma važan faktor, zbog kojeg ovog puta možemo napraviti mnogo veće produkcije, koje će poslije biti predstavljene na festivalima svih naših partnera. Izuzev navedenog, pomoć programa Kreativna Europa pruža nam mogućnost osnaživanja marketinških i produkcijskih aktivnosti kroz suradnju sa stručnjacima iz navedenih područja, koji će savjetovati i umjetnike i nas.
, 2012.jpg)
Rebecca Lennon, Viva La Revolution Part One (Drive By Cinema), 2012.
Jedan od problema koje European Media Art Platform želi riješiti je pitanje podrške i pozicioniranja novoproduciranih medijskih radova. Koji su, po vašem mišljenju, glavni izazovi s kojima se medijska umjetnost mora suočiti kako bi privukla pozornost tržišta umjetninama?
To je veoma teško pitanje, s obzirom da je medijska umjetnost reproducibilna te stoga u većini slučajeva nije jedinstvena poput npr. slike. Kolekcionari i investitori vole auru i povećavanje vrijednosti jedinstvenih umjetnina, no ako danas pogledamo oko sebe gotovo da više nema izložbe koja ne prikazuje barem jedan video rad, bilo na monitoru ili kao projekciju. S vremenom sve više i više interaktivnih djela ulazi u umjetnički svijet.
Ipak, način na koji se medijska umjetnost prezentira u muzejima i galerijama u mnogim slučajevima nije dobro riješen. Potrebna je viša razina razumijevanja tehnologije, bolji back up radova, isto kao što bi trebalo pripaziti da radovi budu prikladno postavljeni. Još uvijek se susrećem s projekcijama u svijetlim galerijskim prostorima, pogrešnim kadriranjem ili digitalnim iskrivljenjima na slici, prilikom čega teško možete uživati, a u mnogim slučajevima nemate ni opciju da se sjednete i pratite vremensku strukturu rada.
Ne možete očekivati da će publika ispred projekcije stajati pola sata ili čak više. To su samo neki od problema koji se pojavljuju pri prezentiranju filma ili video umjetnosti u muzejima. Kako će se oni nositi s net art ili interaktivnim radovima? To su slučajevi u kojima će vam vrlo vjerojatno zatrebati računalni stručnjaci ili programeri za postavljanje instalacije. Dakle, potrebno je učiniti velike promjene po pitanju transfera znanja između stručnjaka, organizacija za medijsku umjetnost, umjetnika i svijeta umjetnosti.
Mislite li da će odnos između tržišta umjetnina i medijske umjetnosti u suvremenom društvu konačno moći procvjetati?
Zapravo, pitanje je: Tko kupuje ovu vrstu umjetnosti? U većini slučajeva tržište su javne ustanove koje dobivaju licencu za prezentiranje radova u svojim muzejima. Privatno tržište je u ovom trenutku manje od 5%. Takva situacija bi se u budućnosti mogla promijeniti, isto tako kao što bi moglo postati modernije na zid postaviti monitor s pokretnim slikama kao alternativu slikarstvu, ali nisam vidovit...
Prema Vašem mišljenju kako će rezidencijalni boravak u jednoj od partnerskih organizacija uključenih u European Media Art Platform koristiti profesionalnom razvoju umjetnika u usponu te koje rezultate očekujete od ovog projekta financiranog od strane EU programa Kreativna Europa?
EMAP/EMARE će umjetnicima u usponu pružiti mogućnost da rade u interkulturnom okruženju, što je iskustveno veoma važno za produciranje medijske umjetnosti. Umjetnici će se susresti sa stručnjacima i konzultantima s kojima će moći u budućnosti nastaviti suradnju, isto tako će se predstaviti novoj publici u svakoj od zemalja domaćina. No, ne samo da će dobiti podršku za nove produkcije, već će im EMAP pružiti podršku pri distribuciji i cirkulaciji novo produciranih radova, prezentirajući ih u sklopu programa partnerskih organizacija.
Prva prezentacija umjetničkih radova bit će održana u centru glavnog partnera, prezentiranje će se nastaviti na grupnim izložbama tijekom festivala ostalih partnera. Isto tako, pomoću naših kontakata predstavljanje radova će se širiti i kroz diseminaciju i marketinške akcije, kako bi se što bolje pozicionirali u medijskom svijetu i na tržištu umjetninama. EMARE se u proteklih 20 godina etablirao kao kvalitetna etiketa u svijetu umjetnosti, EMAP će kao nastavak EMARE-a učiniti isto, no u većem obujmu. Ta etiketa je važna za prepoznavanje kvalitete umjetnika koji sudjeluju u projektu.
Werkleitz je s partnerima na projektu došao do novog modela za produkciju medijske umjetnosti, kojem je cilj pomoći umjetnicima u njihovom kreativnom procesu. Što mislite koji su resursi neophodno potrebni za razvoj produkcije medijskih radova?
Na ovo pitanje se ne može odgovoriti na jednostavan način, jer svaki rad podrazumijeva drugačije resurse. Na primjer, kada je u pitanju video umjetnost, uvijek volim prikazati Melhusov video NO SUNSHINE pored Harrisonova videa Wood OCTOBRE 97. Oba su djela producirana u našem centru, iste godine, ali dok je NO SUNSHINE koristio vrlo složenu slojevitost plavih snimaka zaslona Avid sustava, OCTOBRE 97 je prikazao snimke performativnih akcija koristeći se pojedinačnim kadrovima. Ne bih tvrdio da je jedno ili drugo umjetničko djelo bolje.
Danas se suočavamo s različitim spektrom tehnologija u svijetu umjetnosti, stoga je centar za medijsku umjetnost teško opremiti, posebice kad se digitalni alati kontinuirano unaprjeđuju i mijenjaju. Nitko od nas nije u mogućnosti svake tri godine uložiti milijune da bismo uhvatili korak s tehnološkim razvojem. Dobro je imati veliku mrežu organizacija s različitim sadržajima i poljima stručnosti, tako da u konačnici imamo mogućnost služiti gotovo svim umjetničkim zahtjevima, krenuvši od onih koji se odnose na produkciju filma i videa, preko onih vezanih uz zvučne i interaktivne instalacije, pa sve do onih koji se bave robotikom i bio umjetnošću.
No, mislim da je najvažnije da nikada ne izgubimo naš kritički pristup prema tim tehnologijama i da pomažemo umjetnicima pri preispitivanju njihovih ciljeva, formuliranju onoga što žele prenijeti na publiku svojim radom te u otkrivanju zašto koristiti baš neku određenu tehnologiju za produkciju djela. Odnosi između sadržaja i forme su za mene i dalje odlučujući kriterij za dobar umjetnički rad.
 © Photo Falk Wenzel.jpg)
Gail Priest, Sounding the Future
Imate dugogodišnje radno iskustvo kustoske prakse i kulturnog menadžmenta u području medijske umjetnosti. Koji su, prema vašem mišljenju, glavni problemi s kojima se susreću organizacije i institucije koje rade u tom području te koju ulogu imaju u suvremenom društvu?
Ovisno o regiji u kojoj se nalazite, mogu se pojaviti poprilično različiti problemi. Razlog zbog kojeg sam ja počeo raditi s medijima bio je taj što ih vidim kao alate moći i manipulacije. Htio sam biti kritičan prema mainstream medijima. Poznato je da je većina tehnologija s kojima smo radili razvijena u vojne svrhe, samo da spomenem Internet kao komunikacijski alat ili video snimanje radi proučavanja.
Organizacije koje prezentiraju kritičnu medijsku umjetnost u zemljama poput Poljske ili Mađarske u današnje vrijeme će se vjerojatno suočiti s novim oblicima cenzure od strane njihovih vlada, dok se Werkleitz, na primjer, posljednjih 20 godina morao suočavati s problemom konzervativnog definiranja umjetnosti, u našoj saveznoj državi. Ali s vremenom se ta okolnost mijenja. Sjećam se kad je naše Ministarstvo kulture vidjelo naš predviđeni komunikacijski proračun 1994. godine, mislili su da smo ludi i morali smo im objasniti da to nije proračun za regularnu telefonsku liniju, već za internetsku fiksnu liniju od našeg mjesta do najbližeg sveučilišta u Magdeburgu.
U to smo vrijeme radili s tehnologijama koje su oni jedva poznavali, naravno to se do danas puno promijenilo. Ipak, često se susrećem s pitanjem: Ali je li to umjetnost? Isto se dogodilo kada smo 2006. godine bili domaćini Christophu Wachteru i Mathiasu Judu. Njihov rad u to doba nije bio viđen kao umjetnost ali mi smo u njemu vidjeli potencijal i tako su Wachter i Jude isproducirali open community net projekt „picidae.net“, kako bi zaobišli internetsku cenzuru u našem centru i otputovali do internetskog kafića u Beijingu gdje su potom surfali riječi poput „demokracija“, „oslobodite Tibet“ i „Tianman pokolj“.
Kod kuriranja medijske umjetnosti i produciranja novih medijskih radova može doći do nusprodukata, poput otkrića novih tehnologija ili inovacija, jeste li se tijekom Vašeg radnog iskustva našli u takvoj situaciji?
Spomenuti Wachter i Jud su veoma dobar primjer, još me uvijek iznenađuju sa svakim novim projektom. Dobar primjer je i još jedan EMARE-ov umjetnik, Paolo Cirio koji je radio projekte kao što su Google will Eat Itself, Amazon Noir, Face to Facebook etc., u našem je centru razvio umjetnički rad The Big Plot. To je bilo 2008-2009 godine. Danas, gotovo 10 godina nakon tog rada, držimo predavanja o pričanju priča na cross i transmedijalnim platformama, o čemu se radilo u njegovu radu već tada.
Ali mnogi radovi s naših .moveON izložbi su isto tako veoma inovativni, možda ne revolucionarno novi, ali ipak. Veoma volim rad Perception od Biedermanna i Warnecke, koji obrađuje perspektivu publike i uranja u tu poziciju kontrole medija, ili naraciju zvuka i svijetla Matthew Gingolda, u radu PHASE ORCHESTRA, kao i interaktivnu instalaciju SOUNDING THE FUTURE, umjetnice Gail Priest.
S vašeg stajališta, koje teme mislite da će uskoro biti potrebno kritički preispitati u području umjetnosti, znanosti, tehnologije i društva?
Mislim da već jesmo suočeni s promjenjivim i teškim vremenima. Vlade postaju sve više desno orijentirane i populističke jer se njihovi građani boje kompleksnosti globalizacije koja ide uz tehnologije, kao i sve većeg stupnja egomanije neoliberalnih sistema. Moramo nastaviti s mislima o solidarnosti, krenuvši od Europske Unije, pružiti dobrodošlicu izbjeglicama, poduprijeti projekte umjetničke zajednice te poticati međuinstitucionalne suradnje u mrežama kao što je European Media Art Platform.
Moramo se nanovo obrazovati i uključiti nove tehnologije u naše strategije, inače će nas biti lako kontrolirati. U 1990-im godinama Big Data tehnologija nas je pogodila u razmjerima koje nismo mogli ni zamisliti, trebamo učiniti puno da bismo zaštitili svoju privatnost kad god je to moguće. U budućnosti će umjetna inteligencija i robotika ovom problemu dodati još veću složenost i nesigurnost, kao i biotehnologije s kojima smo danas već na vrhu ledenog brijega.
Ako igru ne želimo prepustiti velikim korporacijama i desno orijentiranim vladama, umjetnici sva ta područja trebaju istraživati i kritički promišljati, inače budućnost neće biti tako sjajna. Dakle, trebamo se pripremiti i raditi na alatima za sljedeću revoluciju.
Umjetnici s prebivalištem ili europskom osobnom iskaznicom svoje prijedloge mogu poslati putem službene internetske stranice mreže www.emare.eu / call.emare.eu. Rok za prijavu je 20. siječnja 2018..
Razgovarala: Josipa Vukelić | Kontejner