“Nacrt za retrospektivu” Hrvoja Marka Peruzovića naziv je izložbe koja se večeras otvara u Muzeju Mimara i pokazuje dvadeset i pet godina stvaralaštva ovog autora kroz odabranih stotinu djela, od slikarevih početaka nakon završetka Likovne akademije u klasi Đure Sedera pa do najnovijih slika. Međutim, razgovor počinjemo jednom drugom temom, društvenim mrežama.
Ovaj umjetnik ima neke od zanimljivijih objava na Facebooku, često objavljuje aforizme ili poeziju, prisutni su humor, paradoks i sl. Njegov je stil svojedobno prepoznao i književni urednik Kruno Lokotar, koji je upravo Peruzoviću dodijelio nagradu Post scriptum za književnost na društvenim mrežama. Ujedno je bio i prvi dobitnik nagrade, na temelju čega mu je Jesenski&Turk izdao knjigu pjesama “Nekoga moramo voljeti (kako na webu tako i na zemlji)”; naslovnicu krasi, inače, slika skarabeja pred raznobojnim krugom, jedna od onih koje se mogu sada pogledati i na retrospektivnoj izložbi.
Lokotar tumači, prigodom izdavanja knjige, kako “Peruzović piše običnim vokabularom o svojoj svakodnevici, o svakodnevici kompleksnog čovjeka: pjesnika, slikara, prijatelja, poštovatelja, promatrača, vjernika”. Tvrdnju o Peruzovićevoj kompleksnosti, možemo primijeniti i na slikarstvo. Slike su ovog umjetnika, naime, vrlo različite.
Bili ste prvi dobitnik nagrade za književnost na društvenim mrežama, nakon čega vam je objavljena i knjiga. Koliko vam je to značilo?
- Da, dobio sam prvu nagradu Post scriptum. Bio je to moj mali izlet u književnost. Dosta sam aktivan na Facebooku, koristio sam ga prvenstveno kako bih pokazao svoj likovni rad, no malo-pomalo počeo sam pisati statuse, kratke aforizme i potom, sramežljivo, i poeziju. Vidio sam da je reakcija ljudi jako dobra, što me ohrabrilo da pišem dalje. Kada se pojavila nagrada Post scriptum, više me je ljudi zvalo da se prijavim, rekli su da će oni sami to učiniti ako ja to ne napravim. Imao sam kvalitetnu konkurenciju, pobijedio sam i to mi je bio poticaj da i dalje pišem. Vjerujem da će uskoro biti materijala i za novu knjigu.
Što mislite da se ljudima sviđa u vašim statusima?
- Bitan je kontekst. Glavninu objava čini poezija. Osim toga, ima različitih vrsta objava, igra riječi, ponekad je to samo jedna riječ, ili kratki aforizmi, ili nekoliko crtica iz života. Nastojim biti vedar i duhovit jer to meni samom nedostaje na mrežama, puno ljudi piše o dnevnopolitičkim pitanjima i lošoj situaciji u zemlji, što zna biti deprimirajuće.
Neki od najlajkanijih statusa?
- Teško se sjetiti toga. Posljednjih dana bio je jedan od najlajkanijih i najdjeljenijih statusa kada sam se upitao kako bi danas ljudi reagirali da Federico Garcia Lorca objavi neku pjesmu, kakvih bi sve komentara bilo. To se ljudima jako dopalo.
Živjeli ste u Zagrebu, Splitu, Bolu na Braču, sada ponovno u Zagrebu. Postoji li problem centralizacije u Hrvatskoj?
- Da, i to sam osjetio i na vlastitoj koži, dobro poznajem prilike i znam koja je razlika. Moj otac je s Brača, i neko sam vrijeme živio tamo, to je otok koji volim. Centralizacija je svakako prisutna.
Izložbom slavite dvadeset i pet godina rada?
- Zaokružili smo priču. No, za jednu obuhvatniju retrospektivu trebalo bi malo više vremena i veći prostor.
Na jednoj od slika koje pozivaju na izložbu su nosorog, Coca cola i žena?
- Važna mi je simbolika i poigravanje različitim elementima, spajanje nespojivog, smještanje u jedan novi kontekst. Često se i naknadno stvaraju nova tumačenja. Simboli su na različitim razinama, isprepliću se. Coca cola je simbol 20. stoljeća, potrošačkog društva, pop kulture. Nosorog je arhetipski, mitski simbol jedne robusne životinje, no koja je unatoč svojoj robusnosti vrlo nježna i osjećajna, a ima i jasnu erotsku konotaciju. Ženski je lik jedan od najčešćih motiva na mojim slikama.
To je jedan svijet snova u kojemu likovi lebde. Spajam mistično s erotičnim, duhovno s tjelesnim. Čovjek i svijet su nedjeljiva cjelina. Ne može se povući granica između različitih segmenata. Čovjek ima svoje tamne i svoje svijetle strane i dok se to ne pomiri, nema cjelovitog bića. Dosta čitam literaturu iz psihologije, posebno Junga, on mi je strašno drag.
Simbolika boje?
- Boja kod mene ima simboliku, dosta je naglašena. Kolorizam mi je blizak, tu sam crpio od različitih autora, od pop arta pa nadalje.
Vaše je slike teško uklopiti u bilo kakav trend?
- Često je uopće teško povezati da je riječ o jednom autoru jer mijenjam motive i način rada. Osim toga, različite su i to mi je važno, da se stvori nešto novo i izvorno i da ne sliči ni na što drugo.
Mogu se pronaći i mnoge povijesne reference?
- Mogu se prepoznati utjecaji različitih slikara koji su mi dragi, bliski, no nikad nije riječ o izravnom kopiranju, nego mora biti prerađeno, doživljeno i prikazano na svoj način. Može se prepoznati Klimta, Meštrovića, Schielea, Ljubu Ivančića i sl. Vješt promatrač vrlo će brzo pronaći sve te utjecaje. Eklektički skupljam od svega pomalo, od svega što mi se učini zanimljivo da bi moglo pridonijeti na neki način i onda to miksam.
Postmoderna?
- Apsolutno postmoderna. No, neka duhovna stanja nisu isključivo vezana uz razdoblje, romantizam, odnosno, neoromantizam vječno je prisutan pa i u dijelu mog opusa.
Kako ste birali radove?
- Odabir je napravio kustos izložbe Stanko Špoljarić. U ateljeu ima četiristotinjak slika, on ih je odabrao stotinu, i mislim da je njegov odabir sjajan, kao i postav jer nije lako pomiriti sve te različite cikluse.
Bavite se i sakralnim slikama za koje kažu da su jedna od najtežih tema u suvremenoj umjetnosti?
- Vezan sam uz tradiciju, a velik dio zapadnog slikarstva nadahnut je sakralnim. Vjernik sam i to je razlog, a kasnije su došle neke narudžbe. Vjerujem da je i u ovim motivima prepoznatljiv moj osobni rukopis, moj likovni jezik. Pretpostavljam da se smatra jednom od težih tema jer postoji problem da se ne sklizne u patetiku, to je veliki izazov ili, pak, u totalnu apstrakciju koju vjernik često ne razumije. Slike ove tematike imaju svoju zadaću, da kod vjernika izazovu vjerske osjećaje, da se na neki način može nad tim slikama kontemplirati. Kad je čovjek profesionalac, može napraviti svaki zadatak, a sve je drugo linija lakšeg otpora.
Slikate i pišete pjesme. Jeste li ikad dvojili što ćete studirati, čime ćete se temeljno baviti?
- Ne, slikarstvo je ipak moj odabir, književnošću se bavim iz ljubavi. Pomoću poezije pokušavam sam sebi objasniti neke stvari, neke pojmove. Pjesme su drukčiji vid izražavanja, iako često moje pjesme znaju biti vizualne, osjeća se taj način razmišljanja.