Moram priznati da sam se, dok sam čitala knjigu Suzane Marjanić o povijesti hrvatskog performansa, nemalo iznenadila čestom spominjanju imena Hrvoja Šercara, i to uz neke od najzanimljivijih i najranijih performansa u našoj umjetnosti, koji su i ironični i duhoviti, ponekad čak i destruktivni, koji preispituju same korijene umjetnosti.
Mnogima je poznat rad “Happenig naš” iz 1968. godine kojeg je izveo s Tomislavom Gotovcem i Ivom Lukasem, no ima ih još čitav niz, koji nisu toliko razvikani. Često smo, nažalost, skloni ljude svrstavati u ladice.
U 78. godini života umro je slikar i grafičar, ali i performans umjetnik Hrvoje Šercar. Dobitnik je mnogih priznanja za svoj rad, a nagradu Hrvatskog društva likovnih umjetnika za životno djelo primio 2010. godine. Bio je topla i vesela osoba, uvijek je sebe i svoj rad opisivao s dozom simpatične autoironije, toliko rijetke u umjetničkim krugovima.
‘Svi smo mi bacali krv’
Rođen je u Zagrebu 1936. godine, i bio je domsko dijete. Bio je već apsolvent prava, kad je odlučio da je njegov životni poziv umjetnost. Već od samog početka šezdesetih godina surađivao je s Miroslavom Krležom u Leksikografskom zavodu. Neki od prvih njegovih radova, mračnih tema, poput “Evo je umro”, “Izgubljeni”, “Obješene” i sl. datiraju u 1960. godinu, i plod su ove suradnje. S Leksikografskim zavodom je surađivao, inače dugi niz godina, od 1960. sve do 1993. godine.
Tada se, u ranoj mladosti, dok je radio s Krležom, teško razbolio pa je u knjizi doktora Borisa Vrge, o umjetnicima koji su bolovali od tuberkuloze, zabilježeno kako mu je pisac napisao: “Ne dajte da ovlada Vamatuga i čamotinja, nije to tako strašno. Svi smo mi bacali krv.”
Liječio se u Brestovcu, Miljenko Stančić mu je donosio slikarski pribor. Stančić je, inače, Šercaru bio velika podrška u njegovoj odluci da se bavi umjetnošću. Kasnije, nakon što je ozdravio, inače samouk, Šercar odlazi u majstorsku radionicu Krležina prijatelja, Krste Hegedušića, koju su tada pohađali mnogi umjetnici koji danas nešto znače, i gdje je bio između 1964. i 1969. godine.
Bio je rado viđen protagonist društvene scene. Svoje je odrastanje u Zagrebu opisao na sljedeći način: “Smucali smo se u krugovima Praške, Trga, Ilice, Gundulićeve, Tesline. Iznova i iznova, poput sjevernih medvjeda, pomalo izgubljeni urastali smo u njegov pregrijani pločnik. Bruno, Šime, Podrug. S Tenžerom tratio vrijeme po mokama, preispitivao vraga u sebi s Dragojevićem. Noge se pretvarale u korijenje vena, urastajući u tlo. Dotaknulo nas je Blato, Tin, Marjanović, Devčić, akordeon u Faniki...”
Kada na njegovim crtežima ima boje, riječ je o ponekim akcentima, a često su crno-bijeli. “Slikajući crno-bijele slike pokušavao sam biti šaren kao Vat”, opisivao je, vrlo precizno, svoj rad, misleći, pri tom, na djelo kolorističkog sikara Vatroslava Kuliša.
Gradovi u neobičnim perspektivama, koji počivaju na predimenzioniranim životinjama jedan su od najčešćih motiva u njegovoj umjetnosti. Primjer su crkvica i gradski trg smješteni na mišu na crtežu “Bar express” iz 1979. godine, crkva koja lebdi na ribi, “Čuvar vremena” 1984. i čitav niz. Najčešće je crtao u tehnici tušem i perom na koži.
Strast za marku
Knjige o njegovom stvaralaštvu napisali su i Tonko Maroević i Igor Zidić. Imao je i jedan hobi kojemu se sa strašću predavao, a to su bile poštanske marke. Napravio je najviše poštanskih maraka od svih hrvatskih umjetnika, njih sedamdesetak, nije ih bilo teško prepoznati, zbog njihovih specifičnih, pomaknutih perspektiva i načičkanih kućica.
Posljednja marka, nastala u proljeće ove godine, s motivom je Augustovog hrama u Puli, preko kojeg se spušta plavkasta izmaglica.