IZLOŽBA U ŠIBENIKU

'I PRIJE SAM SNIMAO ZATVORE, NO GOLI OTOK DRUGAČIJA JE PRIČA' U Šibeniku se otvara izložba Milomira Kovačevića Strašnog 'Goli otok'

AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 29.08.2018. u 15:38

  •  

    U Studiju Galerije svetog Krševana u Šibeniku otvorit će se izložba Milomira Kovačevića Strašnog “Goli otok”.

    Otvaranje izložbe tog fotografa međunarodne reputacije, Sarajlije s pariškom adresom, 5. rujna ujedno će i označiti početak 6. FALIŠ-a, Festivala alternative i ljevice. U Parizu je, pak, poprilično pažnje izazvala njegova izložba “Bilo jednom u Jugoslaviji” u galeriji Fait & Cause.

     

    Milomir Kovačević jedan je od najzapaženijih fotokroničara Sarajeva devedesetih. Osim Sarajeva, snimao je i zatvore, buvljake, rock koncerte, Titove fotografije po izlozima, navijače, grafite, pionire i slično. U Meksiku je snimio ciklus “Posljednja trka” kada su ubili konja koji je slomio nogu na utrci za seosku zabavu, što smo svojedobno mogli vidjeti i na izložbi u Klovićevim dvorima. Među mnogo ciklusa nastalih u Parizu je serija o Tambouru, “psu koji je mnogo volio barove”, kako se može pronaći na fotografovoj službenoj stranici.

    Sa Kovačevićem Strašnim, koji je trenutačno Parizu i u Šibenik dolazi početkom sljedećeg tjedna, razgovarali smo telefonski. Na pitanje odakle mu nadimak Strašni, izbjegava odgovor, izbjegao ga je i u ovom intervjuu.

    Kako je nastao vaš novi ciklus crno-bijelih fotografija ‘Goli otok’?

    - Darko Bavoljak, predsjednik Udruge Goli otok, organizira umjetničke kolonije na otoku, a među pozvanim autorima našao sam se ovaj put i ja. Bilo je organizirano tako da bi došli po nas i onda bismo cijeli dan proveli na otoku, a predvečer bi nas odvezli natrag. I prije sam snimao zatvore, to je bila tema koja me interesirala, zatvore u Lepoglavi, Staroj Gradiški, Foči, Banja Luci, gdje su posvuda bile velike rešetke, zidine. Ovo je sasvim drugačija priča, zatvor koji je bez rešetaka, okolo su priroda i more, a opet je zatvor. No, i Sarajevo je tijekom opsade također bilo veliki zatvor bez rešetaka. Na Golom otoku sam puno hodao, vidio sam mnoštvo simbola, poneke natpise na zidovima. Vrijeme jest učinilo svoje, no ostalo je dosta tragova koji svjedoče kako su se ti ljudi osjećali.

    Tih tragova na prvi pogled vizualno ima malo, no tko zna gledati, može naslutiti u kakvim su i kojim uvjetima ljudi bili ondje. Sve što je prethodno opisano riječima o Golom otoku pokušao sam vizualno dočarati. Danas su ovdje uz betonske građevine plaže. Ljudi ostavljaju ovce na ispaši cijeli dan, koje onda traže hladovinu. Sve me to zainteresiralo, pokušao sam sve zabilježiti. Nastalo je dvjestotinjak fotografija, dio ću ih izložiti sada u Šibeniku, a dio na skupnoj izložbi radova 13 autora nastalih na Golom otoku koja će se krajem godine otvoriti u Klovićevim dvorima.

     

    Goli otok, Alcatraz kako su ga zvali, jedna je od tema o kojima se mora pričati, kao što se mora pričati i o činjenici da je ove godine 100 godina od prve Jugoslavije. O svemu tome treba razgovarati bez ideologije, bez predznaka, objektivno, i dobro i loše na jednom mjestu. Tema zatvora je vrlo opširna, uostalom Francuskoj su često znali zamjerati da ima vrlo teške uvjete u zatvorima, jedne od gorih. Ni na našim prostorima nisu bolji.

    Na fotografijama nema ljudi, što nije tipično za vaš opus?

    - Da, ovdje je prisutan jedan drugačiji pristup. Ljudi su prisutni u tragovima, u zapisima koje sam pronalazio na zidovima.

    U centru Pariza, u prestižnoj galeriji Fait & Cause, početkom godine mogla se pogledati vaša izložba ‘Bila jednom Jugoslavija’ koja je kroz stotinjak radova pokazala intimni pogled u raspad bivše države. Vrlo zapažena izložba kako se pokazalo?

    - Fait & Cause je galerija koja se bavi isključivo socijalnom fotografijom. Ta je izložba, sa 100 fotografija, bila posvećena 100 godina od osnivanja prve Jugoslavije. Pokazao sam vrijeme kakvo je bilo, kada smo bili pioniri, potom lijep život, uživanje na koncertima i slično. I potom stradanja koja su uslijedila. Cijela jedna potpriča bila je posvećena i Titovim skulpturama koje su postupno uništavane. Objektivno. Izložbe ovakvog predznaka, naime, često znaju biti jednostrane, prešućivati što im ne odgovara, malo ih je koje umiju realno prikazati kraj jedne epohe, i tu vidim svoju prednost i zato vjerujem da se izložba svidjela ljudima. Sve što sam fotografirao, proživio sam, to je bio moj život.

     

    Posljednje 23 godine živite u Parizu, od francuskog predsjednika dobili ste i Nacionalni orden za zasluge u rangu viteza. Kako vam je živjeti u tom gradu?

    - Već se puna četiri desetljeća bavim fotografijom. Imam slobodu da radim što volim, to je moj odabir. Mislim svojom glavom. To je već puno. Uskoro namjeravam izložiti i pariške motive koje sam snimao. Surađivao sam s Louvreom, snimao sam za njih noćne prizore, to je bio posao u kojem sam uživao. Noću sam snimao i pariška groblja, i to je jedan ciklus. Volim noću hodati po Parizu. Bilježio sam i najstariju parišku pjacu i prolaznike po njoj. Puno radim, imam mnogo fotografija. Sve ih snimam na ‘starinski’ način, što i košta. A priznanje koje spominjete dobio sam od Jacquesa Chiraca. Danas su se vremena promijenila.

    Zapažena je bila i vaša izložba ‘Sarajevo - strašni grad, strašni pisci, strašni fotograf’ koja se mogla pogledati, prije pariške, u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine. Dobili ste i Šestoaprilsku nagradu?

    - To je bio ciklus na kojem sam radio tri godine. Riječ je o seriji mojih ratnih fotografija, sarajevskim piscima, pjesnicima, urednicima, izdavačima, kritičarima, prevoditeljima i svim drugim dragim ljudima od pera. Svatko je izabrao jednu od mojih fotografija koja mu/joj je bila najinteresantnija i najinspirativnija, a potom o toj fotografiji napisao priču, pjesmu ili esej.

    Naziv izložbe temeljio se na vašem nadimku Strašni. Nisam vidjela da ste ikad ispričali odakle vam?

    - Nije bitno odakle, no često mi je znao dobro doći.

    Izdvajamo