Zašto ljudi seksualne odnose često imaju na spomenicima Narodno oslobodilačkoj borbi tema je izložbe koja će se u sarajevskoj Galeriji savremene umjetnosti, GSU Brodac, otvoriti 29. lipnja, pod nazivom “Et in Arcadia ego: kartografija vođenja ljubavi na spomenicima NOB-a”.
Kako se najavljuje, izložba se bavi učestalom pojavom vođenja ljubavi na spomenicima, partizanskim nekropolama i kosturnicama NOB-a, a izložene su karte, arhitektonski nacrti, fotografije i crteži, objekti i instalacije. Neke od lokacija koje su obuhvaćene ovom temom su Dotrščina u Zagrebu, Vraca u Sarajevu, potom Tjentište, mostarsko i livanjsko partizansko groblje, Šehitluci kod Banje Luke, i još njih mnoštvo. Među ostalim, na izložbi će se moći pogledati snimljen natpis “Uživajte” napisan na stupu pored kojeg noću parkiraju automobili na Dotrščini, potom neobičan oblik spomenika na livanjskom groblju i slično.
Početni interes
Izložbu je osmislio Antonio Grgić, arhitekt iz Hrvatske koji je trenutačno na doktoratu na Institutu za teoriju arhitekture, povijest umjetnosti i kulturne studije na Arhitektonskom fakultetu u Grazu. Doktorira upravo na temu spomenika pa je čitav projekt dio šireg istraživanja. Budući da namjerava nastaviti istraživanje, poziva ljude da mu se i jave sa svojim svjedočanstvima.
Kako je došao na ideju, objašnjava za Jutarnji list:
“Projekt je nastao iz jedne anegdote koju je spomenuo arhitekt Bogdan Bogdanović u svom zadnjem intervjuu prije smrti. On je bio autor dvadesetak spomenika, a najljepši kompliment koji je dobio o svom radu bila mu je priča mlade žene koju je susreo tijekom svog egzila u Beču, a koja mu je otkrila da su je roditelji začeli na Partizanskom groblju u Mostaru, monumentalnom spomeničkom kompleksu u obliku nekropole sagrađenom po njegovom projektu. Fasciniran i prepoznajući dubinu tog čina i njegovu povezanost s dubokim slojevima naše psihe, Bogdan Bogdanović je taj čin začeća na mjestu smrti nazvao arhaičnim činom.”
Kada je u sklopu svojeg istraživanja, prepričava nam dalje Antonio Grgić, bio na Sutjesci, ova se specifična tema nastavila oblikovati: “Jedna anegdota, naravno, ne znači ništa za donošenje nekog šireg zaključka. No, pri posjetu spomen-područja na Sutjesci, stvar je postala interesantnija. Tamo, podsjećam, postoji ovalni amfiteatar koji nudi pogled na mjesto masovnog stradanja i centralni spomenik s kosturnicom. Taj amfiteatar je okružen šumom. U toj se šumi nalazi mnoštvo tragova koji ukazuju na česta vođenja ljubavi (kondomi i sl., op.a.). Tu je čitava stvar postala interesantnija. Zainteresiralo me što je tjeralo ljude da se na takvom mjestu uhvate “posla”, navodi dalje.
Razna Svjedočanstva
Nakon pročitana intervjua s Bogdanovićem te posjeta Sutjesci, nastavio je dalje istraživati temu koja ga je zaintrigirala, i kako kaže, saznao je za “niz partizanskih spomenika, kosturnica i mjesta masovnih stradanja koja su postala službena mjesta vođenja ljubavi. Spomenici su mjesta koja su na nekoliko razina okrenuta smrti, i vođenje ljubavi na takvim mjestima na prvi pogled čini se skandaloznim, perverznim i proturječnim činom. No, poznato je u antropologiji da su postojale lokacije unutar naseljenih mjesta koje su bile rezervirane za plesne rituale koji su se ponekad pretvarali u rituale vođenja ljubavi”.
Postoje li neki statistički podaci o tome, zna li se na kojim se spomenicima najviše vodi ljubav, pitamo našeg sugovornika. Kako kaže: “Ne postoje, nažalost, takvi statistički podaci”. A na temelju kojih podataka stvara kartografiju? “Na temelju svjedočanstava i proučavanja arhitektonskog prostora stvorenog spomenicima i hortikulturom. Drveće, grmlje i paprat su često svojim nekontroliranim rastom od spomenika stvorila začudne šumske ambijente, neke vrste ‘svetih šuma’. Kako je dolazio do podataka? “U svakom od tih gradova to je javna tajna, da su spomenici mjesto za vođenje ljubavi. Dovoljno je da pitate građane i priča se rasplete, to jednostavno više čak nije ni tabu, da se to mjesto koristi za funkciju za koju nije namijenjeno. Ono što je interesantno jest da je upravo to dokaz da su ti spomenici arhitektonski jako uspješni; njihovo arhitektonsko oblikovanje omogućuje veliku slobodu za različite vrste aktivnosti, to je jedan od elemenata kojim se mjeri uspješnost suvremene arhitekture, njezina mogućnost transformacije same sebe, ali i načina korištenja izgrađenog arhitektonskog okvira”.
A je li, pitamo ga dalje, u svojem istraživanju imao prilike razgovarati s nekim tko je vodio ljubav na spomenicima, kakva su im iskustva? “Nisam toliko ulazio u intimu i to nije po sebi ključno u čitavoj priči. Interesantnije mi je bilo saznati otkud motivacija i ideja da spomenik bude mjesto radnje. Neki s kojima sam pričao nisu nikad ni bili u “akcijama” na spomenicima.
Primjerice, jedan Banjalučanin ispripovijedao mi je mnogo priča o Šehitlucima, spomeničkom kompleksu koji je služio kao “mjesto akcije”. Taj seksualni aspekt tog prostora je s vremenom postao primarni, ljudi su zaboravili da je to mjesto spomenik, ta nova praksa vođenja ljubavi je prekrila originalno značenje tog mjesta. Po danu je to bio spomenik, po noći mjesto za vođenje ljubavi. No, samo za odabrane, samo za one koji su posjedovali automobil kojim se moglo elegantno doći do Šehitluka i spustiti se natrag u grad. Uz seksualnu revoluciju, posjedovanje automobila je postao preduvjet ove pojave koja je koincidirala s gradnjom velikih spomeničkih kompleksa u tadašnjoj državi.”
Pitamo ga, dalje, za najneobičniju situaciju s kojom se susreo: “Postoji čitav jedan mali ‘narod’, skupina ljudi koja je začeta na spomenicima NOB-a i koja živi oko nas. To je meni najinteresantnija činjenica, kojom bih se volio pozabaviti u budućnosti. Posebno me iznenadilo da je ta praksa postala upisana u jezik, da postoje ‘narodne poslovice’ koje govore o tome. Što znači da su ti spomenici zapravo postali službena i normirana mjesta za vođenje ljubavi”.
Duboki nagon
Na pitanje kako objašnjava ovu pojavu, naš će sugovornik odgovoriti: “Spomenici su, kroz ovu prizmu gledano, umjetnički proizvodi dinamike dvaju nagona, oni su mjesta koja memoriraju vječni ples tanatosa i erosa u zamrznutoj formi. Svojim umjetničkim oblikovanjem na strani stvaralačkog erosa, ali su u isto vrijeme i na strani tanatosa svojom formom i sadržajem koji je obilježen smrću. Zato su savršena scenografija za postavljanje ove naše intimne i društvene drame te time instinktivno u nama prizivaju čin vođenja ljubavi. Taj duboki nagon da se vodi ljubav na mjestu smrti vodi nas prema činu koji privremeno negira našu svjesnost neumitne smrti. Taj čin je performativna potvrda naše pobjede, pobjede nas živih. To je naš duboki unutrašnji nagon, da u prisutnosti monumentalnog dokaza smrti stvaramo život”, odgovara.
Istražujući ovu pojavu, prisjetio se i Krleže. Kako kaže: “U pismu Juliju Benešiću 1920. godine iz Duge Rijeke Krleža je pisao o sličnoj pojavi na prošćenju u Ludbregu. Tamo je Svetište predragocjene Krvi Kristove, radi se o krvi koju je Isus ispustio u trenutku svoje smrti, ona je simbol u isto vrijeme smrti, ali i simbol vječnog života. Krleža je pisao o toj lokaciji kao o mjestu oslobođenja od moralnih stega. Unatoč nametnutom kršćanskom moralnom okviru, ljudska priroda je našla način da se izrazi”.