Ivanu Pipal, jednu od najtalentiranijih ilustratorica mlađe generacije, generacije dvadesetogodišnjaka, upoznali smo s knjigom “Priča o teti Mandi” (2x2) u kojoj je na osoban, ujedno i univerzalan način (priča o neposredno prošlom vremenu, razdoblju socijalizma) ispripovijedala o teti Mandi, koja je odlazila u Trst odakle je na Hreliću švercala traperice i šampon, družila se sa svojim povećim društvom, ponekad pomalo i provocirala svog ljubomornog muža, radila u tvornici u Dugoj Resi...
U likovnom pogledu, knjigu grade česti zemljani tonovi, ali i jaki koloriti kao kontrast, neobične perspektive i vješt crtež. Rijetko se poklopi da je ista osoba paralelno jednako vješt crtač i pripovjedač kao što je slučaj Ivane Pipal. Kako mi je pričala sama umjetnica, kada je knjiga nastala, neki su je “dobronamjerni” komentatori upozoravali kako neće dobro proći, jer nije klasična, ne može se svrstati niti pod jednu kategoriju. Danas je rasprodana.
Ivana Pipal svestrana je umjetnica. Autorica je animiranog filma “Donijela sam kolača”, crta stripove, surađuje s Komikazama, sudjeluje u kolektivu SF ljubavnice, prošle je godine nastupila na Festivalu dječje knjige u Bologni, kada je među ostalim s jednim belgijskim izdavačem dogovorila promociju nove knjige za djecu na europskom tržištu: riječ je o knjizi “Dva grada” koju je napisala njena majka, a ilustrirala ona.
Diplomirala je animirani film i nove medije na ALU gdje je, kaže, puno naučila o pojmu umjetničkog koncepta. Ona je, naravno, i u čistom tehničkom pogledu iznimno vješta, no ono što djelima Ivane Pipal daje vrijednost koncept je o kojemu govori i sama.
Crtež Ivane Pipal
Upravo u tom kontekstu važna je i njezina nova izložba “Kako gledati”, riječ je o crtežima koje će također objediniti u knjizi u budućnosti. Izložba se može pogledati u Zelenoj dvorani u Zaboku, jednom od onih galerijskih prostora koji svojim programom svjedoče o tome kako je decentralizacija kulture itekako moguća ako ima dobre volje.
“Kako gledati” čini niz crteža različitih formata, poredanih u postavu u nekoliko grupa, kojima nas umjetnica podučava kako kaže i sam naziv izložbe, kako gledati. Ima i nekih duhovitih trenutaka, no priča je temeljno ozbiljno postavljena, govori o tome koliko se slabo zapaža od svakodnevnice, koliko se zaboravlja koncentrirati na trenutak, i koliko od života promiče zbog toga (valja se sjetiti ptice koja je neprekidno ponavljala ovdje i sada u Huxleyevu “Otoku”).
Crtež Ivane Pipal
Ivana Pipal zna promatrati. Njezine crteže često nose dugački likovi. Ponekad ti likovi vizualno predočavaju unutrašnja stanja, pa je tako jedan od najboljih crteža na izložbi “Tišina”, s podnaslovom “razgovor između petoro ljudi”: u načinu na koji su ljudi raspoređeni, položaju njihovih tijela i sl. s crteža je gotovo je fizički opipljiva tišina. Umjetnica crta kroz ljudski lik i osjećaje straha, melanhonije, umora, aktivnosti, također i nesigurnosti... No, u najviše djela interpretira posve “običan” dan, pa tako neke od najboljih crteža, uz prikaze osjećaja, nose i usputni dijalozi iz svakodnevnice.