'AFERA KUGLA'

IVE ŠIMAT BANOV ‘Šosteričev plagijat treba što prije maknuti, a Kožarićevo Sunce vratiti na kazališni trg’

    AUTOR:
    • Arhiva

  • OBJAVLJENO:
  • 05.09.2014. u 11:10

Vlado Šantić

Umjesto da se upregnu snage protiv samovolje gradskih otaca i Kožarićev rad konačno postavi na njegovo prirodno mjesto, osvanula je nova kugla koja je tek podstanar i oblik olakog posvajanja

Nakon što su nas zatrpali spomenici koji su bili pravi primjeri nasilništa nad gradom, građanima (o struci i ignoriranju struke ne treba niti govoriti), nakon što smo vandalizmom odozgo (politika) i neukošću odozdo (prosječnost) stvorili zavidnu kartoteku jadnih oblika, bilo da je riječ o talambasanju o prošlosti s jedne, ili o oblicima koji kozmopolitskim eskperantom komuniciraju sa svemirom i budućnošću s druge strane, stvorili smo tijela u kojima nitko ne stanuje - spomenike koji po svojoj naravi dolaze s prijelaza iz XX. u XIX. stoljeće, učinivši velik korak unazad. Jer, treba li reći, u njima nema nikakve morfološke i sadržajne evolucije i inovacije.

I sada, evo još jedne gradske crtice, još jednoga zrna u kolajni tog očaravajućeg niza.

Nesretna sudbina

Naime, ispred nove zgrade Muzičke akademije iznikla je kugla. Ali ne Kožarić. I sjetim se nesretne sudbine Kožarićeva “Prizemljenoga sunca” (koji je sada u Bogovićevoj ulici od simbola postao zlatna kovina). I sjetim se umjetnika koji je prividno miljenik hrvatskoga kulturnoga svijeta, ali koji ipak nema sreće sa svojim spomenicima (primje-rice njegov intimni, a silom javni i nevidljivi “Kupač” pred INAMOL šeikatom).

I to je Sunce odavno otrgnuto od svoje kuće. Nalazeći se na pješačkom otoku, svojom je simboličkom snagom kontrastiralo historicističkom arhitektonskom okviru kazališnoga trga. Ubrzo je deložirano, nestalo, potom nakon dugo vremena nađeno, te naposljetku, ne prepoznavši sama sebe, osvanulo u Bogovićevoj ulici gdje do dana današnjega čami zatočeno, lišeno svih svojih apsolutinih i simboličkih moći i Kožarićeve nevinosti.

I uzalud je Božidar Jurjević svojom akcijom (performans s bungee jumpingom) 1997. razvlačio i natezao uže nastojeći Sunce vratiti tamo gdje je najviše grijalo, odnosno na njegovo prirodno mjesto, zaboravljajući da u Hrvatskoj, uostalom, osim gluposti, ništa nije na svojemu mjestu.

I umjesto da se upregnu snage protiv samovolje i odozgo i odozdo, u najveće žrtve spadaju spomenici Nikoli Tesli, sveci i junaci, i nesumnjivo najveći memorijacid sa Zidom boli i toliko toga još da je nabrajanje suvišno. I umjesto da se uznastoji Kožarićevo Sunce vratiti na svoje prirodno mjesto, osvane evo, tamo u blizini nova kugla. I umjesto da se gradski oci založe za toliko loših sudbina, nerealizanih ali sjajnih zamisli - primjerice za Kožarićevo divovsko tijelo “Nazovi me kako hoćeš” na križanju Vukovarske i Savske, ili za 60-ak Lipovčevih biciklista koji se moguće spuštaju niz padine splitskoga Marjana, dok mornari, kapetani i “lake dame” nađu prostor života u gradu i na samoj Rivi (naivci, među koje spadam vjeruju da se time vraća ili osnažuje identitet gradu), evo rješenja koje vegetira u gotovo doslovnom prostoru jedne davne nesretne sudbine. Jer kipar, kojemu je skulptura rastezljiv pojam, koji je nastojao stvoriti odljev zemaljske kugle ili razrezati Sljeme, stvorio je Sunce što je tada bila hrabrost rješenja, pogođenost prostora, ali trenutak koji je doduše rađao nerazumijevanjem, doslovnim udaranjem i “cipelarenjem”, ali i blago rečeno, čuđenjem.

I sada dolazi kugla koja je po nama čisto predstavljanje a ne postojanje. Jer Kožarićevo je Sunce apsolutna forma, objekt kojemu subjekt nije potreban - rukopis, autorstvo i to. Nova je kugla neka prečica. Ona je savršeni oblik olakoga posvajanja, ponavljanja, pretvaranja ili plod stanovitoga intelektualizma i performativne ekskluzivnosti.

Prostor sjećanja

A to je prostor i bez fizički nazočnoga Kožarićeva Sunca njegovo empatijski, memorijski i konceptualno trajno mjesto, osnaženo upravo i prazninom i nepravdom (što bi kazao jedan dječji lik) koja mu je učinjena. I tu će biti uvijek samo “Prizemljeno sunce” Ivana Kožarića, zajedno s našom nelagodom. To će biti prostor natopljen sjećanjem na apsolutni oblik orošen Kožarićevim dahom, koji je našim nasilništvom, neukošću i nerazumijevanjem, logikom “reda kasarni” (R. Ivančević), pretvoren u pozlaćenu kovinu.

I to upravo na mjestu gdje su i meštri pretvaranja intimnoga i javnoga prostora u privatni dovršili koncept svojih gladijatorskih konzumerističkih snova. Nova kugla pristaje biti tako u tuđem prostoru; biti podstanarom. Smatrajući da su Kožarićeva njedra dovoljno široka za našu hladovinu, i ova kugla smatra valjda da je dobro biti u tuđem zavičaju. To mi se, nekako, čini neambicioznim i suviše doslovnim. Bilo bi najbolje da što prije odmagli!

Uostalom, kugla je kugli nalik. Razlika je samo u stvaraocima, što bi rekao jedan duh.

Izdvajamo