Koliko je bio potreban novi pogled na Ivu Kalinu, velikog riječkog slikara, jasno je već iz opaske Berislava Valušeka koji u novoj monografiji posvećenoj ovom umjetniku piše da je devedesetih, kao tadašnji dugogodišnji ravnatelj Moderne galerije u Rijeci, s kolegama istraživao riječko umjetničko naslijeđe i zaključili su da je najveći riječki slikar prošlog stoljeća bio Romulo Venucci.
“Danas bih bio sklon ispraviti se, donekle i ovom monografijom, jer smatram da Rijeka nema jednog već dva najbolja slikara 20. stoljeća, Ivu Kalinu i Romola Venuccija.”
Nije, naravno, riječ isključivo o lokalpatriotizmu, Kalinin značaj prelazi ovo područje, no koliko bi se drugačije razvijao opus ovog umjetnika, naznačen šezdesetih godina apstraktnim slikama, enformelom, kolažima i kaligrafijom, da se nije preselio u Opatiju, nakon što se drugi put rastao (četiri se puta, naime, ženio), lako bi se dalo spekulirati. Valušek, dalje, tumači: “Možda ne bi bio toliki boem da je ostao u Zagrebu i da je njegova umjetnost imala pravog i pravovremenog odjeka.”
Pjesme i priče
Izdavač je nove monografije o Ivi Kalini Hrvatski muzej turizma, a uz spomenutog Valušeka tekst pišu Milan Bešlić i Ervin Dubrović, koji se s umjetnikom družio posljednjih deset godina, te je imao s njim prigode pričati o, kako navodi, brojnim umjetničkim i neumjetničkim temama”. Kako bi se ukazalo na svestranost, na kraju su monografije i Kalinine priče i pjesme, vrijedi ih pročitati.
Ivo Kalina rodio se 1925. u vrlo imućnoj obitelji, njegov djed Josip Kallina - prezime im se u to doba pisalo s dva l - imao je iznimno uspješnu tvornicu keramičkih pločica i secesijskih kaljevih peći. Obitelj je porijeklom iz Češke, mladi je slikar Kalina s majkom govorio hrvatski, s ocem njemački, a školovao se u Opatiji do svoje petnaeste godine života na talijanskom. Kolika je bila obiteljska financijska moć, govori činjenica da za obitelj grade uglovnicu u Zagrebu, na uglu Gundulićeve i Masarykove ulice, i danas svima poznatu kuću Kallina s keramičkim pločicama na fasadi.
Gradio ju je Vjekoslav Bastl, učenik Otta Wagnera, po narudžbi Josipa Kalline, inače nerealiziranog studenta arhitekture, kasnije, dakle, uspješnog poslovnog čovjeka. . Među najranijim su radovima u monografiji autoportreti iz četrdesetih godina, nekoliko varijanti, kao i portret oca, koji datira u 1944., kada mu je devetnaest.
Srnec, Picelj, Kulmer
Usred je Drugog svjetskog rata upisao Likovnu akademiju, iako po njegovu mišljenju nije bila u skladu sa suvremenim europskim strujanjima. Naročito mu nije sjeo Ljubo Babić, pa se u monografiji može pročitati i kako se Kalina, govoreći o Babiću, zapitao da li da se po njegovim naputcima “obuče u narodnu nošnju i svira tamburicu”.
Puno mu je bliži bio Krsto Hegedušić i njegove socijalne teme. Potom, s dva umjetnika buntovnika poput njega, iako ih je gledajući iz današnje perspektive teško s njim spojiti, Aleksandrom Srnecom i Ivanom Piceljem, tijekom studija osnovao je grupu IPIKAS. Nazvali su se po inicijalima svojih imena i prezimena, no imali su problema jer se mislilo da su se nazvali po Picassu. Tako je, naime, zvučalo. Bunili su se konzervativni profesori i zabranili su im i javne nastupa. Puno kasnije, sa skupinom drugih kolega osnovao je i grupu Mart.
Nakon rata, njegovoj je obitelji sve nacionalizirano, počinji drukčiji život, još uvijek student odlazi na bosansku prugu na obnovi, gdje se sprijateljio s Daliborom Paraćem i Ferdinandom Kulmerom. Kalina se u umjetničkom smislu bavi apstrakcijom, enformelom koji tada dominira, naročito nakon Venecijanskog bijenala, i to onog prijelomnog 1958. Šezdesetih dolazi do preokreta i radi na kolažima.
Kolaži
Negdje u to doba u ovim krajevima izlaže i američki umjetnik Robert Rauschenberg. Vidjevši njegove slike, Kalina je rekao: “Slikao je moju ideju”, tumačeći kako su istodobno obojica došla na istu ideju. No, Kalinu je, kada se tumače ovi kolaži, zatekla sudbina slikara male sredine, prvo na kolaže nisu obraćali pažnju, kasnije su mu govorili da takve “radi Rauschenberg”. Vrlo brzo pojavljuju se i Kalinine kaligrafije, pretežito crno-bijele, jer je tumačio da je boja uvijek figurativna. Bilo je to jedno od njegovih najplodnijih razdoblja.
Nakon drugog bračnog brodoloma, dakle 1963., seli se u Opatiju, i počinje slikati opatijski krajolik, počevši s lučkim vedutama i pomorskim motivima. No, kasnije, sedamdesetih, slika liburnijske krajolike i zelene obronke Učke. U Opatiji je živio, no rijetko ju je slikao, bavio se okolicom. I nikad nije slikao turizam. Krajem sedamdesetih u fokusu mu je ženska figura. Na Kalinu je tada utjecalo druženje s danskim kiparom Jørgenom Haugenom Sørensenom kojeg je upoznao u Iki, i kod njega je potom boravio na jednom otoku između Danske i Norveške.
Sørensen je autor drukčijeg rukopisa, a po povratku Kalina slika neobične ribe i groteskne autoportrete. Nije, nažalost, ostala sačuvana instalacija od cigareta Benston. Devedesetih nastaju brzopotezni pasteli stiliziranih ženskih torza, umjetnik piše kratke crtice, zamišlja imaginarne slike, primjerice da s Picassom gleda koridu i pije crno vino, nastaju i slike boce s motivima iz kavana...Nije se nikada gurao, prvu je retrospektivu dočekao tek 1994., godinu dana prije smrti.