Galerija Božidar Jakac u Kostanjevici na Krki smještena je unutar nekadašnjeg cistercitskog samostana. Uz ovu bi se galeriju mogla ispripovijedati čitava jedna paralelna priča o hrvatskim umjetnicima koji su tamo izlagali, od Ede Murtića preko Vatroslava Kuliša, pa nadalje. Prostor prenamijenjen za izlagački još šezdesetih godina prošlog stoljeća. Danas u arhitekturi postoji niz vrlo interesantnih primjera prenamjene nekadašnjih sakralnih prostora, od knjižnica i sl., no i dalje je dominantna ona galerijska.
Posljednji u nizu hrvatskih umjetnika koji su tamo izlagali je Alem Korkut. Na izložbi, jednostavno naslovljenoj “Tijelo”, dvanaest je nasumce poredanih, posve bijelih skulptura ispod šiljastih gotičkih lukova nekadašnjeg samostana. Budući da Korkutovi radovi uvijek imaju snažno prisutnu i osjetnu duhovnu notu, skulpture su u dijalogu s prostorom dobile novu dimenziju. Izložba je u Sloveniji trajala puna tri mjeseca, do 7. siječnja. Sada, dvanaest skulptura izlaže u zagrebačkoj Laubi, nekadašnjoj konjušnici pa tvorničkom prostoru, gdje se otvara 11. siječnja, a potom će ih izložiti i u pulskom muzeju Moderne i suvremene umjetnosti, ex industrijskoj zgradi: sva su tri izlagačka prostora, ukratko, prenamijenjena, nekoć su imali sasvim drugu svrhu.
Alem Korkut jedan je od najboljih kipara srednje generacije, ako ne i najbolji. Nažalost nije toliko prisutan u javnom prostoru koliko bi trebao biti, na nadam se da će to s vremenom biti ispravljeno. Široj publici zasigurno je najpoznatiji kao autor javnih spomenika, među njima najviše je govora bilo o Četiri rijeke u Karlovcu.
Kako primjećuje autor predgovora izložbi Mladen Lučić, Korkutovi radovi uvijek imaju primjetnu metafizičku notu. Dodajmo i da je Korkut tehnički vrlo vješt kipar koji stvara s lakoćom. Bavi se mnoštvom medija, i klasičnim kiparstvom i videom, no svi potječu iz skulpture. Katalog uz izložbu “Tijelo” je dvojezičan, pa valja primijetiti kako je izložba na engleski prevedena kao “Corps”, a ne primjerice, “Body”, kako bi se dodatno pojasnio Korkutov pogled na ovaj ciklus. Riječ je o naizgled klasičnim skulpturama koje, pojednostavljeno rečeno, izgledaju kao da ih je netko pokušao zgužvati.
Priča je sljedeća: ove su skulpture metafora za ljudsko tijelo, koje ima svoj razvoj, svoj vijek trajanja, koje se pogne pod težinom života, gubi na pouzdanosti, prestaje biti mogući oslonac. Umjetnik mi je nedavno sam pojasnio: “Naziv izložbe se referira i na moje iskustvo slabljenja tijela koje ulaskom u srednje godine više nije ona moćna tvrđava kakva je nekoć bila.” Iako je Korkut umjetnik koji se mijenja sa svakim svojim ciklusom, poveznica ove izložbe može se pronaći sa onom “Slabost, snaga” koju je 2011. pokazao u Gliptoteci HAZU.