Zagreb salon, 54. po redu, koji se večeras otvara u Domu HDLU, a jučer je predstavljen novinarima i kritičarima, dobar je po izboru radova i po postavu, loš u obrazloženju samog koncepta, obraća se isključivo stručnoj, a ne široj publici, hermetičnim rečenicama tipa: “Izložba istražuje napetosti i prijelome unutar dominantnih i nevidljivih narativa, pitanja neizvjesnosti, tenzija ili urušavanja, prostora i vremena, kao mjesta upisivanja lomova ili potencijalnosti” i sl. Nažalost, česta praksa na našoj likovnoj sceni. No, ako zanemarimo predgovor, Salon je svakako jedan od boljih posljednjih godina.
Potpisuju ga zajedno Branka Benčić, kustosica koja vodi vodnjansku Apoteku i posljednja je dva puta Hrvatsku kao izbornica predstavljala na Venecijanskom bijenalu, i likovnom i arhitektonskom, i Tevž Logar, mlada kustoska zvijezda u usponu koji je, primjerice, kustos Trbuljakove trenutačne izložbe u MMSU u Rijeci.
Naziv izložbe je “Bez anestezije”, u obrazloženju teme prisjećaju se, među ostalim, Zagreb salona od prije dvadesetak godina, kojemu je na čelu bio Igor Zabel, potom ih zanima odnos između umjetničkog djela, institucija i publike, što je sve češća tema u suvremenoj umjetnosti (u posljednje vrijeme potencirao ju je možda i najviše Östlundov film “Kvadrat”) te, također, preispituju tradiciju i povijest Zagreb salona iz 60-ih godina kada je bio upisan u međunarodni kontekst, kao mjesto susreta kritičara, umjetnika i publike iz čitave regije. To su, dakle, neke njihove smjernice.
Dobar se dio radova tematski naslanja na socijalističko razdoblje. Naglasak je na mlađoj ili srednjoj generaciji, ima svih vidova stvaralaštva, pri obilasku se isprepliću zvukovi nekoliko videoradova. Neke radove gledamo premijerno, druge smo, dosta njih, već imali prilike vidjeti.
Tema izloženog videorada Renate Poljak je admiralski brod Vis, svojedobno najvažniji i najveći brod Jugoslavenske ratne mornarice, izrađen u Uljaniku pedesetih godina, a potopljen 2016. u Premanturi kako bi postao atrakcija za ronjenje. Sjajne su fotografije Jasenka Rasola koje smo već imali prilike vidjeti i na nedavnoj skupnoj izložbi u MSU; naziv je ciklusa “Blijeda slika” i pokazuje detalje interijera napuštenog broda Galeb, ofucalih crvenih fotelja i ladica koje su nekoć, po svoj prilici, sadržavale važne dokumente. O sudbini Galeba, nekad simbola Titova glamuroznog života, ploveće rezidencije, danas se još spekulira. Temom, također iz razdoblja socijalizma, te, također, prostorom koji je nekad imao sasvim drukčije značenje, bavi se i Igor Grubić. On snima nekadašnju političku školu, danas napuštenu, u kojoj su po podu pobacani knjige i časopisi, koji očito nikome više ne trebaju, nitko ne dolazi po njih.
Martina Grlić izložila je pet crno-bijelih portreta, na nešto manjim formatima od uobičajenih za ovu umjetnicu, lica portretiranih variraju od izraza euforije do tuge, ova “Lica iz mase”, kako im je naziv, oslanjaju se na umjetničine prijašnje radove u kojima portretira protagoniste sa starih fotografija iz razdoblja socijalizma. U temu se uklapa i rad splitskog umjetnika Viktora Popovića, instalacija koja se bazira na velikim formatima digitalnih ispisa arhivskih fotografija snimljenih 1965. u tadašnjoj Vojnoj bolnici u Splitu. Paulina Jazvić temi pristupa iz osobne perspektive, na velikom crvenom platnu izložila je manje jastuke na kojima je izvezla razne simbole, i uz njih ispisala svoje asocijacije na njih, primjerice crvena boja je asocira na 100 dinara, najdražu novčanicu, i na inflaciju, Amerika je asocira na film “Neki to vole vruće”, YASSA na činjenicu da je željela nositi Adidas trenirku a nije, Coca Cola na nestašicu, odlazak u Trst i sl.
Jedan od najzanimljivijih radova na izložbi je onaj slovenske umjetnice međunarodne karijere Jasmine Cibic, “Srušiti i iznova izgraditi” (čini mi se, doduše, da je rad nastao prije četiri godine, a izložba se održava u ritmu svake tri, izmjenjuju se arhitektura, dizajn, likovnost, pa bi trebalo obuhvatiti samo to razdoblje, no ne treba se doslovno pridržavati). U svakom slučaju, bavi se istraživanjem arhitekture i umjetnosti kao oruđa moći kojim se koristi svako političko uređenje. Video je sniman u Novom Beogradu, u nekadašnjoj zgradi Saveznog izvršnog vijeća, glume četiri ženska lika.
Svaka predstavlja ideološku varijaciju u ovom kontekstu, a to su pragmatičar(ka), konzervator(ica), arhitekt(ica) te graditelj(ica) nacionalnog identiteta. Izgovaraju rečenice koje su preuzete od raznih međunarodnih političkih govora i pisanja vezanih uz razna rušenja arhitekture, među kojima su govor Ronalda Reagana na rušenju Berlinskog zida, obraćanje princa Charlesa britanskom udruženju arhitekata (RIBA) osamdesetih u kojemu je napao modernu britansku arhitekturu i slično. Rad Jelene Jureše, umjetnice iz Novog Sada, “It is not red, it is blood” odnosi se na razmišljanje filozofkinje Marine Gržinić kojim je parafrazirala Godardovu rečenicu “It is not blood, it is red”, a uz Godardove filmove, kao i one same umjetnice, uključuje i dijelove filmova Paweła Pawlikowskog “Serbian epics”, Bergmana i drugih. Izlažu i Siniša Ilić, Tina Gverović, Nora Turato, Nemanja Cvijanović, Ines Matijević, Marko Tadić...
Grand Prix iznosi petnaest tisuća kuna, a najbolji mladi umjetnik dobit će rezidencijalni boravak na Cité Internationale des Arts u Parizu. Nagrađeni autori imat će i samostalnu izložbu 2022. Dobitnici nagrade na prošlom 51. salonu, Vlasta Žanić i Goran Škofić, odlučili su zajedno napraviti rad, u prostoru PM-a. Performans će biti izveden večeras na otvorenju, stotinjak će izvođača u kružnom prostoru neprestano hodati u istom smjeru, što će posjetitelji moći gledati kroz prolaz koji se nalazi između Galerije Prsten i PM. Tijekom trajanja izložbe projicirat će se potom videozapis performansa.