Postoji čitava četa nešto mlađih umjetnika, uz Sanju Iveković i Mladena Stilinovića, koji izlažu na međunarodnoj sceni, koji pripadaju toj sceni, dok su kod nas, barem u široj javnosti, manje vidljivi. Među njima su, da nabrojimo samo neke, Vlatka Horvat, Igor Eškinja, Damir Očko.
Damir Očko u svoj izlagački curriculum ubraja, među ostalim, Palais de Tokyo u Parizu, Künstlerhaus u Grazu, Muzej moderne umjetnosti u Luxembourgu, Kunsthalle u Beču, Kunsthalle u Düsseldorfu, Frieze sajam u New Yorku, Art Basel, Art Basel Miami. Predstavljao je i Hrvatsku na 56. Venecijanskom bijenalu, kojemu je na čelu bio nedavno preminuli kustos Okwui Enwezor, a čija je tema “Sve svjetske budućnosti”.
Smrznuti klavir
Kustos je Očkovog paviljona bio Parižanin Marc Bembekoff. Ima i poprilično kolekcionara koji kupuju njegove radove, kako mi je svojedobno rekao i sam umjetnik u razgovoru za Globus: “Oni koji su ozbiljni, kupuju s jednakom strasti i sliku i video, medij im uopće nije važan, važna im je umjetnost. Ne znam imena svih privatnih kolekcionara koji su kupili moja djela, o tome se brinu galerije, no znam da su mi radovi završili u privatnim kolekcijama diljem svijeta, od Kine do Dubaija.”
Večeras se otvara, a jučer je na konferenciji za novinare predstavljena, izložba Damira Očka u Muzeju suvremene umjetnosti. Izložba se zove “Ljudska mjera” i temelji se na pet ključnih filmskih radova, “Spring”, “TK”, “Treći stupanj”, “DICTA I” i “DICTA II”, koji su nastajali od 2012. godine do danas. Potonji je, pri tom, nastao u suradnji s Jeu de Paume iz Pariza i još nekoliko europskih institucija. U pravilu se kroz film ovaj umjetnik i izražava, iako je temeljno studirao grafiku. Na izložbi su i crteži i kolaži, zapravo, mnogi mediji, prostire se na dva kata, a mnoge od tih radova kod nas gledamo prvi put. Kustosice su Branka Benčić i Jasna Jakšić, na postavu je uz Očka radila arhitektica Ana Dana Beroš. Kako je jučer rekao sam umjetnik: “Bilo mi je važno izlagački prostor muzeja rekonstruirati u nekoj vlastitoj koreografiji kretanja, onako kako ja radim, želio sam muzej učiniti prozračnim.”
Temeljne su preokupacije Damira Očka, inače, kontrola društva, nasilje, riječi, kazna, otpor..., važna je veza vizualnosti i zvuka.
Među prvim njegovim radovima, podsjetimo, a nije mu dugo trebalo da privuče pažnju kritike, bila je instalacija - smrznuti klavir. Kako bi se žice topile, tako bi proizvele zvuk Beethovenove klavirske sonate, dok je rad “Lekcija” prikazivao pijanisticu koja je davala poduku iz klavira Ivanu Kožariću, tada 85-godišnjaku. Kožarić je prvo pažljivo slušao instrukcije, a potom su njegove ruke započele improvizirati na klaviru, iako klavir nije ranije svirao. Umjetnička virtuoznost, dokazivao je Damir Očko, bazira se iznad svega na intuiciji. Rad o kojemu smo također pisali je “We saw nothing but the uniform blue of the Sky”, inspiriran pripadnicima nomadskog plemena koji su, jedini, 2004. na obalama Burme predosjetili da dolazi tsunami, te se povukli na obližnja brda.
Važnost dijaloga
Jedan od protagonista u filmu “TK”, koji gledamo u MSU, čovjek je koji je obolio od Parkinsonove bolesti. Prikazuje se kako ispisuje rečenice iz pjesme koju je napisao umjetnik, ide mu teško, piše polako, dok su u drugoj sceni četiri mlađa razodjevena muškarca koji izdržavaju na velikoj hladnoći sve dok im se tijelo ne počne tresti izvan njihove kontrole. Dijalog s protagonistima Očku je vrlo bitan. Njegovi su radovi vrlo poetski, za obilazak je potrebna velika doza koncentracije, meditativni su i višeslojni. Za rad “Dicta I”, umjetnik će reći: “Ovo je film o mimikriji dikcije, lažnom jeziku, političkom govoru, zmijama, pticama i leptirima, istini i prevari, čitanju besmislica kako bi se pronašlo značenje, otrovu, DADA-i i Brechu, političkoj mimikriji, fašizmu i važnosti govorenja istine.” Izložba traje preko dva mjeseca, do 14. studenoga.