Damira Sobotu upoznala sam prije četiri godine kada je otvorio jednu od svojih prvih izložbi u Radničkoj galeriji čiji je naziv bio “Boje i oblici”. U to je doba na sceni kod mladih autora, barem se tako činilo po mnogim izložbama, posvuda zavladao novi realizam. Bio je to svojevrsni boom ovog pravca slikarstva. Upravo je, među ostalim i zbog odmaka od ovog pravca prema apstrakciji, prema geometrijskim formama, Sobota svojom izložbom pružio potreban odmak.
Naprosto je bio sasvim drukčiji od ostatka scene, svoj. Slično kao i kipar Mak Melcher u svom mediju, i Sobota je kroz geometriju pružio novi pogled na suvremenu apstrakciju na domaćoj sceni. Prošlo je vremena od navedene izložbe, u međuvremenu je ovaj mladi umjetnik dobio nagradu Hrvatskog društva likovnih umjetnika za najperspektivnijeg mladog autora, 2017. godine. Prisutan je i na međunarodnoj online galeriji Saatchi, već su neki radovi otkupljeni, među ostalim i za američke kolekcije, New York i Miami. U bolnici Rebro, u sklopu šireg projekta umjetnosti u bolničkim prostorima koji je vodila Melinda Šefčić, oslikao je sobu za onkologiju.
U Laubi je upravo otvorena nova izložba Damira Sobote pod nazivom “Palindrom”. Boje su u Radničkoj galeriji prštale, ovaj put su stišanije, na tragu njegovih ranijih radova. Likovni kritičar Bojan Krištofić u predgovoru izložbi piše kako je njegove rane radove primijetio dok je Sobota još kao student u podrumu Likovne akademije u Zagrebu tiskao svoje apstraktne grafičke serije suzdržanog kolorita.
Palindrom, prema online izdanju Hrvatske enciklopedije, “antički je naziv za izreku, riječ, dio teksta, rečenicu ili stih koji čitani od početka prema kraju ili obrnuto glase jednako”. Drugim riječima, Sobota prikazuje kako to izgleda kada se u umjetnosti piše primjerice “Ana voli Milovana”, što je jedan od najpoznatijih uličnih palindroma.
Ovaj umjetnik mlađe generacije, kada govori o umjetnosti, govori brzo i žestoko. Na neki je način i u suprotnosti s meditativnim dojmom koji odaju njegovi radovi. Studirao je grafiku kod Roberta Šimraka, tako da apstrakcija definitivno nije naslijeđe profesora. Sam će umjetnik objasniti kako nam ovaj medij daje mogućnost za izražavanje različitih osjećaja.
Odnosno, kako sam govori, prikaz npr. konja, ima svoja ograničenja, dok apstrakcija pri svakom gledanju u nama pobuđuje neki novi osjećaj, ovisno o stanju u kojemu se nalazimo u danom trenutku. Pokušao je u par navrata i nešto drugo, no apstrakciji bi se uvijek vratio. Beskonačna je, može ju uvijek iznova istraživati.
Riječ je o miješanoj tehnici kolaža i ulja na platnu, diptisima i triptisima. Kad bi se desna i lijeva strana poklopile, nastao bi pozitiv. Polazi od oblika vaze, no za njega je to tek obrisna linija. Kolažem se počeo baviti prije dvije godine, i kako kaže, bio je to eksperiment koji je urodio plodom.
Neke je slike svojedobno izložene u Radničkoj nazivao po datumu nastanka, što ga je približavalo Aleksandru Srnecu. To jako geometrijsko naslijeđe važno je i vidljivo u njegovim radovima, na tragu EXAT’-a 51 i Novih tendencija, kada je Zagreb u kontekstu umjetnosti bio na karti svijeta. Imala je i geometrija drukčiji kontekst nego što ima danas, u poslijeratno je doba značila prekid sa socrealizmom. Soboti je najbliži Ivan Picelj, reći će kako je najčišći.
Ono što Sobota stvara uistinu je suvremena interpretacija onog što bi možda Picelj danas, u duhu suvremenog doba, stvarao. Sam će Sobota reći kako on danas može online pratiti što se događa na ovom području umjetnosti, i kako mu bude poticajno kada njegovi kolege dođu do sličnih rješenja.
Osim kolaža, Sobota je izložio i trodimenzionalne objekte.