PARALELNI PROTOKOL

IZLOŽBA PAVLA PAVLOVIĆA U GALERIJI POOLA Novi život neobičnih protagonista s interneta

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 23.04.2019. u 13:32

 

Izložba Pavla Pavlovića “Paralelni protokol” otvorena je u Galeriji Poola koju u Puli vodi poznati istarski slikar Bojan Šumonja. Riječ je o galeriji zaslužnoj za decentralizaciju kvalitetnog izložbenog programa. Pavlovićeva se izložba djelomice oslanja na one koje smo pod nazivom “Sigurni rizici” mogli pogledati u splitskom Salonu Galić te u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika u Zagrebu.

O Pavlu Pavloviću, slikaru rođenom sredinom osamdesetih godina u Beogradu, s diplomom zagrebačke Likovne akademije, prvi sam put pisala relativno davno. Naime, u sklopu veće teme mlade hrvatske nade umjetnosti netom stasale na Likovnoj akademiji uvrstili smo u Jutarnjem upravo njegove radove na području slikarstva. I danas stojim iza tog odabira. Naravno, uz uvjet da nakon ovog ciklusa pratimo daljnji razvoj rukopisa, kako ne bi postao lako predvidiv, što je zamka u koju bi mogao ući. Iako se od tada, naime, razvio njegov slikarski rukopis, neke su postavke kod ovog umjetnika ostale iste od početaka, mislim tu prije svega na nadrealizam. Njegove su slike univerzalne, gledajući ih teško ćete pogoditi gdje živi, u kojem dijelu svijeta, osim što je, naravno, na ovim slikama očito, u virtualnom svijetu.

Naziv pulske izložbe proizlazi iz predgovora izložbi koji piše Vladimir Čajkovac, koji je svojedobno radio u Muzeju suvremene umjetnosti, a sada je, poput većine sposobnih kustosa mlađe generacije, emigrirao, barem na neko vrijeme u Dresden, gdje radi na jednom zanimljivom projektu.

 U svakom slučaju, on u predgovoru Pavlovićeve izložbe piše o paralelnom govoru američkog predsjednika Nixona, koji je bio napisan u slučaju da misija na Mjesec ne uspije, kao utjeha obiteljima. Pomalo, doduše, nategnuta poveznica s radovima ovog umjetnika, no postoji.

Pavle Pavlović, umjetnik mlađe/srednje generacije, dakle, prizore koje slika pronalazi po društvenim mrežama, digitalnim kanalima, ali i opskurnijim zakucima interneta. Mnogi od njih, ne i svi, pružaju tihi osjećaj jeze, prijetnje. Preuzima prizore koji mu se učine zgodnima za slike i dorađuje ih, nakon čega ti često neobični protagonisti dobivaju jedan novi život. Čitavo je mnoštvo likova. Naslikane su, tako, dvije gospođe u zrelijim godinama i s debelim čarapama koje drže svaka svoju torbicu pod rukom; naizgled običan prizor, no sjede na klupi koja se nalazi usred mora. Na slikama će se pronaći i ostaci potrganih igračaka, skupina od troje ljudi usred pustinje, medicinska sestra, tip u odijelu, drugi u kožnoj jakni i pas, potom obitelj Kelly, mama, tata i kći, koji u vama izazivaju jezu, no nije vam posve jasno zašto, blizanke koje pomalo podsjećaju na scene iz horora “Isijavanje” i sl. Ovi motivi koji se mogu pronaći na internetu nerijetko su lišeni pozadinske priče, a priča koju nam Pavlović pripovijeda naracija je koju sam gradi. Uostalom, gubitak kontrole nad vlastitom pričom ono je na što i sami pristajemo kada svoje priče objavljujemo na društvenim mrežama, na ostalima je da ih interpretiraju prema vlastitom nahođenju.

Tagovi

Izdvajamo