Felipe Taborda jedini je dizajner iz čitave Latinske Amerike koji je uvršten u knjigu “Grafički dizajn za 21. stoljeće - 100 svjetskih najboljih dizajnera” (Taschen). Prije povratka u Rio de Janeiro, radio je u New Yorku, među ostalim i s Miltonom Glaserom.
Taborda i bolivijska dizajnerica Susana Machicao pozvali su 32 dizajnera iz 32 zemlje koje sudjeluju na nadolazećem Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji da oblikuju plakate uz izložbu pod nazivom “FOOTB-ALL MIX”. Iz Hrvatske su pozvali Borisa Ljubičića. Iz Velike Britanije Nevillea Brodyja, koji je poznat kao art direktor magazina Face i po naslovnicama albuma za Cabaret Voltaire i Depeche Mode, predaje na Kraljevskoj akademiji u Londonu.
Rusiju predstavlja jedan od njihovih važnijih dizajnera, Vladimir Chaika, poznat po minimalizmu i hrabroj upotrebi boja i tipografije. Na izložbi još sudjeluju Alain Le Quernec iz Francuske, Fons Hickmann iz Njemačke, Slavimir Stojanović iz Srbije, Alejandro Magallanes iz Meksika, Ken Cato iz Australije, da nabrojimo samo neke.
Boris Ljubičić kaže o projektu: “Taborda je pozvao najpoznatijeg dizajnera ili dizajnericu iz svake zemlje koja će igrati u Rusiji, kako bi dali svoje viđenje nogometa. Poseban je uvjet bio da se na plakatu ne ističe nacionalni identitet, neki igrač i slično”.
Izložba će biti otvorena 7. lipnja u svim zemljama koje sudjeluju, tjedan dana uoči otvaranja prvenstva u Rusiji. Neke su izlagačke lokacije već poznate, druge su, primjerice u Hrvatskoj, još u pregovorima. Boris Ljubičić ima iskustva s dizajnom vezanim uz sport, podsjetimo na njegov poznati rad vezan uz Mediteranske igre u Splitu 1979., koji je bio toliko dobro prihvaćen da je postao trajni znak ovih međunarodnih igara. Evo kako objašnjava svoj rad vezan uz Rusiju: “To je tipografsko rješenje zamišljeno kao mozaik od šesnaest brojeva, odnosno sličica.
Motiv je broj na leđima nogometnog dresa koji je zgužvan, oznojen, osvijetljen, prljav ili u pokretu. Naravno, tipografija je različita i nijedan broj nije isti, i ne idu pravim redoslijedom, nego su pomiješani. Izdvojio sam sliku s brojem osam, jer smo 1998. godine u Parizu osvojili broncu, zato se taj dres, koji na sebi ima vizualni kod izmjeničnih crveno-bijelih kvadrata, razlikuje od ostalih”.
Boris Ljubičić za Jutarnji komentira i radove svojih kolega: “Zapravo, to su plakatna rješenja najvišeg stupnja dizajna u svijetu danas. Primjerice, Švicarska možda nije nogometna velesila, ali je to zasigurno u grafičkom dizajnu, pa je njihov plakat slojevit ritam stilizacija formi: živim su bojama prikazani ruke, zastavice, čaše, fućkaljke, dakle elementi koji predstavljaju navijanje.
Ipak, rekao bih da dizajneri iz Južne Amerike u svoj rad najviše unose ljubav prema nogometu. Brazilski plakat čiji je dizajner Fernando Pimenta poistovjećuje nogometni travnjak s publikom, Argentina ima loptu na poziciji srca, što autor Hernan Berdichevsky dokazuje rendgenskim snimkom, za Kolumbiju je dizajner Diego Bermudez napravio urlik s jednostavnim razvlačenjem riječi GOOOOOOOOOOOOOOOOOL””.
Ljubičić tumači da europski dizajneri nešto drukčije vide temu: “Njemačku predstavlja disciplinirano Fons Hickmann: zelena površina s urednom geometrijom ravnih paralelnih linija i jednim krugom i njegovim isječcima u dnu zelenog tona. Neville Brody služi se izuzetno robusnom i originalnom tipografijom, baš kao što je i engleski stil igre u nogometu. Detalj “bubamare” orošen kapljicama je portugalski plakat (Eduardo Aires). Iranski dizajner Mehdi Saedi kaligrafski je vrlo spretno oblikovao nogometaša u položaju udaranja lopte koja svijetli u bijeloj boji. Japanski dizajner oslikava masu lica i njihove reakcije na let lopte...
Maroko (Adali Faical) ima za podlogu tepih, a Nigerija s izgladnjelim dječakom koji se igra loptom, podvlači socijalni problem, dizajner je Lemi Ghariokowu. Ken Cato iz Australije loptu prikazuje kao eksploziju. A uvodni plakat s nazivom projekta duhovita je fotografija stolnog nogometa izgubljenog u osami praznog pejsaža. Fotografiju potpisuje Hernan Berdichevsky, dizajn Felipe Taborda”.