Još u 15. stoljeću na području Dalmacije postojale su kuće koje su uz ulazna vrata imale tzv. obrtaljku u koju su žene mogle anonimno donijeti neželjenu novorođenčad. U prozoru ili u posebnom otvoru zgrade nalazio se drveni cilindar koji se okretao oko svoje osi, a osoba koja bi donijela dijete pozvonila bi, dežurna osoba okrenula bi obrtaljku prema ulici i zatim je s ostavljenim djetetom vratila unutra.
Najčešće je bilo riječ o izvanbračnoj djeci, a takve institucije nazivale su se nahodišta i u Dalmaciji su se zadržale do početka 20. stoljeća.
Nahodišta su nastala pod talijanskim utjecajem (u kontinentalnoj Hrvatskoj nije ih bilo), a iz njih su djeca bila davana u okolna sela na dojenje i othranjivanje. Tamo su se, uz naknadu, odgajala do desete godine, kada su se mogla posvojiti ili vratiti u nahodišta, gdje bi ostajala dok ne nađu posao.
Nahodišta su se osnivala radi sprečavanja čedomorstva, a briga za siročad bila je sve do početka 20. stoljeća u sferi milosrđa. Javne, organizirane državne skrbi nije bilo, a od sredine 19. stoljeća inicijativama dobrotovora i crkvenih redova osnivaju se prve institucije za zbrinjavanje siročadi.
Upravo je siročad na prijelazu 19. u 20. stoljeće glavna tema izložbe “Kao Hlapić i Gita” koja je do svibnja iduće godine otvorena u Hrvatskom školskom muzeju. Hlapić i Gita Ivane Brlić-Mažuranić najpoznatija su siročad hrvatske dječje književnosti, a povod za izložbu bila je 100. obljetnica prvog izdanja “Šegrta Hlapića” kojeg je 1913. izdala skupina učitelja koji su ponajprije bili dječji pisci.
- Knjiga jest plod neke mašte, ali je uvijek povezana s vremenom u kojem je nastala. O književnom djelu Ivane Brlić-Mažuranić dosta je govoreno, pa smo lik siročeta i šegrta htjeli povezati sa stvarnim kontekstom - objašnjava autorica izložbe Štefka Batinić, dodajući kako se pojam siročad ne odnosi samo na djecu bez roditelja, nego općenito na siromašnu, zanemarenu i zapuštenu djecu.
Za razliku od književnih junaka, koji su uspjeli postati radišni i pošteni članovi zajednice, takva djeca često su bila na pragu toga da skrenu na krivi put. Mali siročići najčešće su se bavili skitnjom i “klatarenjem ulicama”, dok su djevojčice prosile po kavanama. Česti su i oglasi u dnevnom tisku o pronađenoj djeci, ili pak oni očajnih roditelja čija su djeca pobjegla od kuće.
Napuštena djeca prije svega su bila problem gradova, pa se tako u gradovima osnivaju pjestovališta, ustanove za cjelodnevni boravak siromašne djece, preteča današnjih jaslica, zatim skloništa, ustanove za odgoj siromašne školske djece u izvanškolsko vrijeme, te orfanotrofiji koji su bili sirotišta crkvenih redova za starije đake.
Popravilišta su se, pak, kolokvijalno nazivala “fakinskom školom”, a u prvim desetljećima 20. stoljeća o tim ustanovama pretežno su skrbile sestre Milosrdnice sv. Vinka Paulskog, da bi s vremenom brigu o napuštenoj djeci sve više preuzimali učitelji i učiteljice.
Udruga učiteljica kraljevine Hrvatske i Slavonije osnovala je 1908. godine sekciju “Za našu djecu” koja organizira ferijalne kolonije u Novom Vinodolskom, osniva Dječji dan i Dječji blagdan, a 1912. godine u tadašnjoj četvrti Josipovac gradi i vlastitu zgradu Dječjeg doma (arhitekt je bio Dioniz Sunko), na čijem je mjestu danas Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež u Kukuljevićevoj.
- Kako smo mi školski muzej, naša je izložba usmjerena prije svega na doprinos učitelja; tada još nije bilo struka kao što su socijalni radnici, a u tom razdoblju bilježimo prve početke razmišljanja o pedagoškoj dimenziji i razvoju stručnog profila koji bi radio s nezbrinutom djecom - ističe Batinić.
U pomoći djeci bili su angažirani i umjetnici: kipar Robert Valdec, slikar Ljubo Babić koji je izradio plakat za treći Dječji dan, a 1917. godine u časopisu Narodna zaštita zapis “Kako stanuje sirotinja u Zagrebu?” objavio je i Miroslav Krleža.
Napuštena djeca u pravilu nisu mogla ni sanjati o školovanju u gimnazijama, već je za njih bila rezervirana praktična obuka u nekoj šegrtskoj školi. Dječaci su se obučavali u pletenju košara, stolarstvu i tokarenju, a djevojčice su najčešće postajale služavke. Rad djece nije bio reguliran zakonom, pa je većina njih prolazila šegrtske zgode i nezgode, baš poput onih Gite i Hlapića, i u tom se dijelu život fikcijske i stvarne siročadi nije nimalo razlikovao.