U Klovićevim dvorima otvorena je svojevrsna retrospektiva Stephana Lupina koja počinje osamdesetima, i crno-bijelim fotografijama američke kulture i subkulture, a završava novim radovima, skulpturama i namještajem te skulpturama-namještajem koje oblikuje posljednjih godina.
Performans na otvorenju izložbe
Najupečatljivije su fotografije nastale osamdesetih, portret grupe Village People u njihovom najboljem izdanju koje je snimio 1985. godine te portreti Billyja Idola i Briana Ferryja koje snima u tada trendovskom, znamenitom njujorškom klubu Area, da nabrojimo samo neke.
Stephan Lupino, rođen kao Ivan Lepen u Varaždinu 1952. godine, kako ispravno primjećuje u popratnom katalogu kustosica Jasmina Bavoljak, “ništa ne duguje konvencionalnoj kulturi”.
Život u New Yorku
On je, tehnički gledano, samouk. Međutim, ono što je najjače na fotografijama iz osamdesetih ne može se školovanjem niti naučiti, to su čista, sirova, snažna energija koja izbija iz tih radova, smisao za svjetlo i sjenu, gotovo barokni chiaroscuro kada je riječ o crno-bijelim fotografijama, a u većini slučajeva jest riječ, te osjećaj za čovjeka, osjećaj za drukčije. S velikom nježnošću i empatijom snima protagoniste koji su prošli njujorškom scenom tog doba.
Njegove fotografije iz 80-ih podsjetit će nas u koliko konzervativnijem društvu živimo, koliko su se granice pomaknule - unatrag. Primjerice, jedna od fotografija koje se mogu pogledati i u popratnom katalogu uz izložbu snimljena je u spomenutom njujorškom klubu Area, i iz istoimenog je ciklusa. Na njoj je mnoštvo naguranih nagih ili polunagih ljudi, neki muškarci nose grudnjake, neki gledaju u fotograf, drugi se bave svojim poslom...
Lupino, koji je prvo živio u Rimu pa u Londonu, svoj je dom osamdesetih našao u New Yorku, i to je scena s kojom se posve stopio. Našao se posve na njujorškoj sceni koja bi se u kulturnim krugovima mogla nazvati i warholovskom (sve do prerane smrti ovog umjetnika).
Lupino se bavio raznim poslovima, uključujući i posao tjelohranitelja i modela. Naime, ekskluzivni je model fotografkinje Deborah Turbeville, urednice u redakcijama Harper’s Bazaar i Vogue. Također je i učio glumu kod Stelle Adler, nastupajući u sporednim ulogama na kazališnim pozornicama. No, naposljetku se odlučuje za fotografiju, presudan je bio susret s Annie Flanders, vlasnicom avangardnog magazina Details, nakon kojeg započinje snimati u njujorškim underground miljeima. I sam je protagonist tih miljea. Osim klub Area, snima i klub The World, u oba zalaze i Frank Zappa, Malcolm McLaren, Grace Jones, Jean-Michel Basquiat i Keith Haring...
Snima podjednako i ljude koje tamo zalaze, a nisu istaknuti u javnom životu. U to vrijeme često snima i aktove, naizgled posve nezainteresirane, kako bilježi Jasmina Bavoljak: “U stalnoj je potrazi za savršenim aktom i sa svake mu fotografije zrači fascinantna opuštenost apatičnih modela. Svojim otuđenim pogledom na svijet, prkosnih lica oni iskazuju bezrezervno povjerenje i potpuno predavanje fotografu”. Nema pretjeranih detalja. Sam je jednom rekao da erotizam njegovih djela proizlazi iz individualnosti samih modela. Nije ni to, uostalom, klasično shvaćanje akta, nisu to nužno uvijek klasične ljepotice po nekom tradicionalnom poimanju.
Opsesija stolicama
U to doba radi za Vogue, Playboy, Stern... Djevojčica koju je snimio za Vogue, Bambini, također je na izložbi, spada u manje poznate njegove fotografije, interesantna je.
Vraća se u Hrvatsku devedesetih. Mijenja rukopis. Godine 1999. snima Fabijana Šovagovića. Pa ciklus kojim snima djecu oboljelu od raka, te djecu koja imaju Downow sindrom, u sklopu ciklusa “Moji anđeli”. Upečatljiva je fotografija iz 2014. - radnik jako ekspresivnog lica, svake izražene bore, snimljen je u poluprofilu iz sjene. Skulpturama je blizak nadrealizmu. A skulpturiranih stolaca, kako ih naziva umjetnik, je mnogo, raznih su naziva, jedan se primjerice zove Putin.
O Lupinu u katalogu pišu i Andrew Hemingway i Branka Hlevnjak, koja tumači: “Stolice su postale njegova opsesija i njima je izražavao svoj doživljaj svijeta; od totalitarnih režima staroga vijeka do Mao-Ce-tunga, od kineske gospodarske dominacije plastikom i površnošću do pokopanih pionirskih ideala vlastite prošlosti. Izražavajući se simbolično, urezivao je u staro, još uvijek teško i snažno hrastovo drvo i u željezo kojim ga je okovao, ‘tajanstvene’ poruke umjetnika koji misli da svijet ne ide dobrim putem.”
Izložba ostaje otvorena do 3. lipnja, u povodu 35 godina stvaralaštva.