Izložba Zlatana Vrkljana u Gliptoteci HAZU prva je njegova veća samostalna izložba nakon one u Umjetničkom paviljonu 2012. godine, kada je izložio radove u tehnici enkaustike na platnu, tehnici koja je autoru omogućila među ostalim i višeslojnost slika. Bili su to apstraktni radovi, djelomice inspirirani znamenitom trilogijom Krzysztofa Kieślowskog.
Zlatan Vrkljan
Vrkljanovi radovi u istoj tehnici mogu se trenutačno pogledati na skupnoj izložbi THT-a u Muzeju suvremene umjetnosti, gdje izlaže kao pozvan autor, četiri slike predstavljaju četiri ljudska temperamenta (kolerik, flegmatik, melankolik, sangvinik). Vrkljan, uglavnom, nije umjetnik koji često izlaže.
Nova izložba, pak, jednostavno nazvana “Nove slike” donosi nekoliko različitih ciklusa i tema, slika različitih dimenzija, sve su u tehnici ulja na platnu. Za početak, slikaru nije sigurno lako svladati velik izlagački prostor Gliptoteke, Vrkljanu je to uspjelo. Na izložbu poziva slika “Psi”, dimenzija dva puta tri metra, boje su ove slike tamne, pozadina naslikana u nekoliko slojeva, na slici desetak pasa, svaki u svojoj perspektivi. Psi su česta tema u Vrkljanovoj umjetnosti, na izložbi je i umjetnikov, vjerujem, autoportret sa psom. Dojmljive su razne glave koje slika na tamnoj pozadini, naziv je “Mi svi u kinu”. Nekoliko je i gotovo apstraktnih radova, “Crvena” ili “Botanički vrt”, najdojmljivija se zove “Tržnica”, na bijeloj pozadini nižu se mrlje boje. Lopoče slika kao posvetu Slavi Raškaj, dok su motivi papirnatih čamaca u bari posveta Rimbaudu (“Jedina voda u Europi koje se sjećam je tamna bara...”).
Međutim, možda i najzanimljiviji dio ciklusa onaj je na kojemu slika svoje kolege, umjetnike Edu Mutića, Ivu Šebalja, Milivoja Uzelca, Lea Juneka, Nives Kavurić Kurtović, Ljubu Ivančića, Gabrijela Stupicu, ali i ekspresionističkog slikara iz Rusije Chaima Soutinea i sl. Slika ih uz umjetnine koje na neki način predstavljaju njihov rukopis, bilo da je riječ o Uzelčevim aktovima ili Murtićevim apstrakcijama. Posveta kolegama nije rijetka u umjetnosti, prisjetimo se samo kako je Branko Ružić, kipar, portretirao svoje suvremenike i uzore, kao samo jedan u nizu primjera.
No, za ovu je temu potreban kako raskošan i uvjerljiv slikarski rukopis, tako i hrabrost, te poštivanje i dobro poznavanje rukopisa prethodnika, a sve nabrojano Vrkljan ima. Ne bih se baš složila sa svim slikarskim interpretacijama, npr. Nives K-K ne doživljavam kao što je naslikana na ovoj slici, i pokojna umjetnica i njezine slike više su eterični nego što je ovdje prikazano, no zapravo je sve u daljnjoj analizi stvar nekih osobnih preferencija. Recimo samo da je slikaru bilo bitno prenijeti ideju pojedinog umjetnika, nikako ne doslovno naslikati njegov ili njezin portret ili imitirati rukopis.
Izložba se može pogledati do 3. lipnja, predgovor piše Tonko Maroević.