'STRAST I BUNT'

Izložba u Klovićevim dvorima: Kakvi su bili odnosi između umjetnika koje ćemo vidjeti

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 28.08.2011. u 22:14

U hrvatskoj umjetnosti ne postoji niti jedan sličan primjer prijateljstva kao što je ono između dvojice slikara, Vilka Gecana i Milivoja Uzelca, koji su bili najiskreniji prijatelji skoro cijeli svoj život. Upoznali su se još 1912., kao petnaestogodišnjaci u gimnaziji u Banjoj Luci. Preko učitelja Pere Popovića saznavali su sve o suvremenom slikarstvu.

S drugih su predmeta, koji su im bili dosadni, bježali u polje na slikanje. Uzelac je školske praznike provodio kod svoje majke u Kraljevici, ali ponekad i kod Gecanovih u Kozari. Bili su jako različiti: Uzelac je bio ekstrovertiran i zavodljiv bohem otvoren prema životu i ljudima, ženama je slamao srca, a Gecan je bio puno samozatajniji, krhkiji i volio je jednu ženu: Anku Vragović, inače prvu ljubav Milana Steinera.

Zajedno su radili, jedan na drugog su utjecali, no nisu imali sličan rukopis. Obojica su imala i koristi od suradnje: Gecan je uz Uzelca postajao otvoreniji, Gecan je pak pazio da Uzelac zbog prevelike lakoće slikanja ne odluta u površnost.

Poslije ropstva

Nakon Banje Luke zajedno su studirali u Pragu. Uzelac je bjegunac iz vojske pa Likovnu akademiju kod Jana Preislera pohađa ilegalno, dok Gecan u Prag dolazi nakon ropstva na Siciliji, prateći svog prijatelja. U međuvremenu, tijekom ratnih godina, izmjenjivali su pisma.

Slikali su jedan drugoga, ali su imali i zajedničke modele, pa i na nekima od njihovih najvažnijih slika. Zvonko Maković, autor nadolazeće izložbe “Strast i bunt” u Klovićevim dvorima, o njihovu odnosu kaže: “Cijelog su života, od najranije mladosti, njih dvojica bili povezani, no nisu nikada ulazili u područje jedan drugome”. Nakon Praga i poslije Prvog svjetskog rata, 1919. godine, vraćaju se u Zagreb i glavni su protagonisti prijelomne izložbe: Proljetnog salona. S Uzelcem dolazi i Čehinja Viktorija koja je u njega bila zaljubljena. Ona je zajednički model obojici umjetnika, Uzelac ju je naslikao kao model u slavnoj “Veneri iz predgrađa”, dok ju je Gecan opisivao kao idealan model. “Bila je u stanju nepomično stajati i pozirati satima”, sjećao se kasnije.

Gecanov portret Viktorije bit će također izložen na izložbi “Strast i bunt”, u Klovićevim dvorima. U nekoliko slika Uzelac i Gecan slikaju njih troje zajedno. Uzelac 1920/1921. upoznaje rusku balerinu Natašu Miklovskaju, kojom će se oženiti, i Viktorija se vraća u Prag. Stanovala je kod Uzelca u stanu s njegovom majkom i sestrom - nikoga u Zagrebu nije poznavala, osjećala se često izgubljenom, pogotovo kad Uzelac pokazuje interes za rusku balerinu.

Uzelčeva je karizma privukla brojne druge žene, poput studentice klavira Alice Nadal s Martiniquea. Fascinirao je i kritiku. Što drugo reći o umjetniku o kojemu je likovna kritika započinjala na način, kao što piše Robert Perrier: “Ima oči djeteta i figuru diva”. Napokon se smirio s markizom Rosemarie de la Rayere.

Prvi cjeloviti pregled

Kasnije, u Parizu, kada Gecan navraća 1928. kod Uzelca na proputovanju iz Zagreba u Ameriku, imaju ponovno zajednički model - Tušiku. Ona je bila mađarska studentica i model u Parizu koja je Uzelcu pozirala, a tijekom Gecanova boravka nastaje niz crteža i jedna od njegovih važnih slika “Portret Tušike” (Beograd, MSU). Uzelčeva “Tušika” je iz iste 1928. i nalazi se u Sarajevu u Umjetničkoj galeriji BiH.

Izložba “Strast i bunt” koja se 6. rujna otvara u Klovićevim dvorima prvi put donosi pregled avangardnog pravca ekspresionizma koji se u Hrvatskoj javlja početkom Prvog svjetskog rata, da bi puno afirmaciju doživio u poratnim godinama.

Kao što i sam naziv izložbe kaže, bit će obuhvaćeno puno bunta i jednako toliko strasti.

Inspirirani pričom o prijateljstvu između Gecana i Uzelca, donosimo pregled najzanimljivijih i najintenzivnijih odnosa.

Ljubomir Micić i Milivoj Uzelac

Međusobno osporavanje i kritike, ‘Malo dublje, gospodine Uzelac’

Prijelomnu izložbu koja je inagurirala ekspresionizam Ljubomir Micić, osnivač Zenita, nije dočekao s velikom euforijom, iako je međunarodni ekspresionizam po njemu druga renesansa. “Ekspresionizam je umjetnost koja prestaje s imitacijom. Ona je, nažalost, nepoznanica u Proljetnom salonu”, piše Micić, i nastavlja: “Malo dublje, gospodine Uzelac, suviše je slaba površina, da ne kažem jaka površnost”. Nije, naravno, imao pravo. Micić je 1919. i 1920. počeo otkrivati ekspresionizam, ali površno, kaže Zvonko Maković, autor izložbe u Klovićevim dvorima, i nastavlja: - Njegova poezija je apsolutno diletantska, pokušavao je plagirati Šimića, Krležu i druge, ali je bio polupismen, netalentiran, ali i ambiciozni diletant.

A. B. Šimić i Sava Šumanović

Samo pohvale

Uz Iljka Gorenčevića (Lava Grüna) A. B. Šimić je bio jedini kritičar koji je ispravno, i s rezervamama, pisao i razumio ekspresionizam. Ujedno, nakon izložbe u jesen 1921. Save Šumanovića, Šimić u Savremeniku odlično piše, s dubokim razumijevanjem, o Šumanovićevu novom “kursu” - nakon Lhoteove škole. Taj Šimićev tekst, objavljen u časopisu Savremenik, uz onaj Rastka Petrovića, jedini su koji su razumjeli prijelaz i svojevrsno napuštanje ekspresionizma.

Anka Krizmanić i Drago Ibler

Strasni ljubavnici

Anka Krizmanić, umjetnica koja je bila potomak plemićke obitelji Gušić, i arhitekt Drago Ibler bili su ljubavnici. Serija crteža ove umjetnice vrlo jasno pokazuje njihovu strasnu erotsku vezu. Ona je inače oduševljavala i one koji se nisu lako dali impresionirati, poput Izidora Kršnjavog.

Ljubomir Micić i Vilko Gecan

I dobro i loše

Ljubomir Micić zaključuje kako je, zapravo, istinskih ekspresionističkih umjetnika malo. Izdvaja Marina Tartagliu, Savu Šumanovića te Vilka Gecana, ali samo njegove crteže. Kritički je odvajao Gecanove crteže poput “Klinike”, od slika za koje nije štedio riječi kritike. “Nije svaki slikar umjetnik. Ima onih koji su dobri slikari, ali nisu umjetnici, jer biti umjetnik znači biti stvaralac”. Ipak, Gecan mu je radio naslovnu stranicu i ilustracije za knjigu “Istočni greh”, ekspresinističku dramsku poemu. Tu je počelo i neko prijateljstvo s Gecanom, pa upravo njega zove da izradi naslov za prve brojeve Zenita. Objavljuje i Gecanove crteže - u prvom broju “Luđak”, u drugome “Konstrukcija Cinika”.

A. B. Šimić i Miroslav Krleža

Polemike. Krleža Šimića smatra primitivcem

Krleža o Šimiću, kaže Zvonko Maković, ne govori dobro, smatra ga primitivcem (Hercegovac), da ne poznaje strane jezike, da ne čita stranu literature itd, itd. To je, smatra Maković, pogrešno: “A. B. Šimić je od 1916. pratio Waldenov časopis Der Sturm i vrlo dobro pisao o njemu. Krleža uopće nije razumio što se u tom ključnom glasilu ekspresionizma pisalo. Godine 1916. Šimiću dolazi pod ruku knjiga “Über das geistige in der Kunst” koja na njega jako utječe. Krleža nikada, ni do kraja života, nije razumio Kandinskoga i u Likovnoj enciklopediji sam piše natuknicu o Kandinskom (početkom 60-ih) i govori o njemu s apslutnim neznanjem. I ne samo Kandinskoga, nego i apstrakte umjetnsoti uopće.”

Ljubomir Micić i Anka Krizmanić

Ilustrirala je njegove pjesme

Ljubomir Micić objavljuje 1919. i 1920. dvije knjige pjesama s ilustracijama Anke Krizmanić.

Milivoj Uzelac i Vilko Gecan

Najbolji prijatelji cijeli život

Tijekom Gecanova ratnog zarobljeništva na Siciliji (od 1915. do 1918) Gecan i Uzelac razmjenjuju kontinuirano pisma, razglednice, dopisnice... na kojima jedan drugom skiciraju i pišu o umjetnosti. Uzelac opisuje situaciju u Pragu, govori o afinitetima i svojim i svojih nastavnika, pa i općenito u Pragu. Gecanu su to jedine informacije koje ima tijekom ratnih godina - živi u potpunoj izolaciji i tu se upoznaje, preko Uzelčevih pisama, sa Cezanneom kojega će zajedno apsolvirati kad Gecan nakon rata 1919. stigne u Prag.

Sava Šumanović, Milan Steiner i Vilko Gecan

Cimeri i lijepa i suosjećajna žena Anka Vragović

Sava Šumanović je studirao u Zagrebu na Akademiji i stanovao s Milanom Steinerom u Bosanskoj ulici. Steiner je bio u vezi s Ankom Vragović, a njegov “cimer” Šumanović bio je dobar prijatelj s njom. Steiner umire sa 24 godine 1918., a Šumanović će upoznati Anku s Gecanom i njih dvoje će se uskoro oženiti i ostati u braku do kraja života. Anka je u toj vezi bila izuzetno važna, jer je, kaže Maković, svojim radom osiguravala egzisteniciju, a osobito kad Gecan u Americi početkom 30-ih oboli od Parkinsonove bolesti i praktički prestane slikati. Ovjekovječena je i na brojnim Gecanovim portretima.

Anka Krizmanić i A. B. Šimić

‘Vragolanka je to jedna. Ona u sebi nosi neku čudnu radost...’

A. B. Šimić je o njihovom odnosu rekao: “Vragolanka je to jedna. Ona nosi u sebi radost jednu, čudnu radost kojoj je na dnu melankonija. I tu radost svoju čudnu urezuje u drvo. Ona daje svojim figurama kretnju, pokret, život. I taj stvoren svijet se kreće, kao što sve živi, u jednom ritmu...”. Ona o njihovu životu: “Godine 1917. iz Dresdena sam se vratila u Zagreb. Stanovali smo u Jurjevskoj ulici, u kući građenoj u jugend stilu, na broju 37. Moja mala soba bila je poput krletke, ali s prozorom koji se vidi do Posavine...”. Upoznali su se nakon što je on napisao pozitivnu kritiku za njezinu izložbu ‘Plesačice’, usporedivši njezine slike s plesom.

Anka Krizmanić i Otto Dix

Nježna ljubav

Lijepa umjetnica i Otto Dix skupa studiraju u Dresdenu, on joj s ratišta piše uzbudljiva pisma. Ona za njega kaže da je on grub, divlji i zbiti German, koji se napadno odijevao pa je djelovao još i prostije, kako piše Ivanka Reberski u autobiografiji ove lijepe umjetnice. U to doba nastaju njezini pasteli “Ljubavnika”, od kojih dio nije sačuvan.

Uzelac/ Gecan/ TrepŠe/ Varlaj

Četvorica na studiju u Pragu

Na izložbi u Umjetničkom paviljonu, 1919., što je prva poratna godina, javljaju se umjetnici koji su izbivali iz svoje sredine, pri čemu je osobito dojmljiv nastup slikara koji se u Zagreb vraćaju iz Praga (Milivoj Uzelac, Vilko Gecan, Marijan Trepše, Vladimir Varlaj). U djelima mladih slikara kritika je prepoznala nekoliko inovacijskih poteza: deformacija lika i ukočena prostorna scena usvajaju se kod Uzelca, Gecana i Trepšea postupno, a te će osobine oni više usvajati s filmskoga platna, nego onoga slikarskoga.

Miroslav Krleža i Ljubo Babić:

Prijatelji, istomišljenici pa svađa zbog Filipa Latinovicza

Poznanstvo s Krležom, kojega upoznaje 1914. godine, bitno je za Babićev opus u cjelini. Babićev portret Krleže iz profila u tami, čiji se lik stopio s pozadinom, sjajan je portret književnika. Dijelili su svjetonazorsku i ideološku srodnost, pa i političku bliskost. Krleža je najbolje opisivao Babićeve slike. Babić je pak ilustrirao Krležinu Književnu republiku motivom crne rešetke iza koje lete tri crvene ptice, te časopis Plamen, ilustracijom plamenih jezika po čitavoj površini. Svađa je nastala u trenutku kad je Babić sebe prepoznao u nimalo laskavo opisanom liku umjetnika, melankoničnog slikara koji sumnja u sebe, u Krležinom “Povratku Filipa Latinovića”. Slikar Ljubo Babić nećak je pisca Ljube Babića starijeg, koji je poznatiji kao Ksaver Šandor Gjalski.

Sava Šumanović, Milivoj Uzelac i Vilko Gecan

Kritika nije mogla odlučiti: najbolja ili najgora izložba do tada u gradu

Godine 1921. u Zagrebu je održana izložba Save Šumanovića koji je na njoj prikazao svoje pariško iskustvo, ono što je naučio u školi Andréa Lhotea. Akademizirana verzija kubizma u sljedeće će dvije godine biti važnom dionicom hrvatskoga slikarstva. Tijekom 1921. u Parizu je boravio također i Milivoj Uzelac. Šumanovićeva je izložba u Umjetničkom paviljonu pobrala oprečne kritike, kao niti jedna do tada. Neki su prepoznali prekretničku važnost izložbe, a neki su je nazivali najgorom izložbom u povijesti. Koliko se god to kasnije nastojalo potisnuti, piše Zvonko Maković, u idućem razdoblju teško je razumjeti djela Gecana i Uzelca, bez utjecaja Save Šumanovića. Gecan je upoznao Savu Šumanovića nakon povratka iz ratnog zarobljeništva, pa i nakon Praga, i to je njihovo poznanstvo bilo važno osobito za kasnijega Gecana, nakon 1922. Autor monografije o Savi Šumanoviću Mića Bašičević govori da je Šumanović radio skicu za jednu od najslavnijih Gecanovih postekspresionističkih slika “U krčmi”.

Izdvajamo