Četrnaestog siječnja bit će točno deset godina od smrti Dušana Džamonje. Kipar je preminuo dva tjedna prije svog osamdeset i prvog rođendana.
Tom će se prigodom, prvo u Galeriji umjetnina u Splitu 25. siječnja, a potom u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu, otvoriti velika izložba s nekoliko do sada u javnosti sasvim nepoznatih radova ovog umjetnika. Ujedno je to i prva samostalna izložba Džamonje u Splitu nakon 1959. godine. Tema izložbe je, navodi kustos izložbe i ravnatelj Galerije umjetnina Branko Franceschi, “izrazito atraktivno razdoblje od kraja četrdesetih do početka šezdesetih godina”. Odnosno, kako nastavlja:
“Izbor radova Dušana Džamonje izvedenih u pedesetim godinama, kojima su dodani i oni pripadajući nastali par godina prije i kasnije od ciljanog razdoblja, podsjetnik je na doba koje nije zanimljivo samo kao početak karijere jednog karizmatičnog umjetnika, već i kao trenutak u kojem se dogodio globalni pomak relevantne umjetničke produkcije od figuracije prema apstrakciji.”
Međunarodno priznanje
Izložba će predstaviti, dakle, Džamonjine ranije, mladalačke radove, skulpture, crteže i studije - četrdesetak skulptura te dvadeset i pet crteža - a preko popratnih materijala predstavit će se i nekoliko spomenika s Džamonjinim potpisom. Za selekciju radova i koncepciju postava zadužen je umjetnikov sin Fedor Džamonja, na čiju se inicijativu obljetnica i obilježava na ovaj način. O izložbi razgovaramo s ovim fotografom, koji se brine i o ostavštini svojeg oca. Kako kaže na početku našeg razgovora:
“Deset godina nismo puno toga organizirali u zemlji, tek nekoliko manjih tematskih izložbi (kustosica je Džamonjine zbirke Marijana Paula Ferenčić, op.a.). Sada smo prigodom okrugle obljetnice željeli nešto da nas tematski podsjeti na Džamonju, na njegovo viđenje apstrakcije, prijelomne godine od završetka Likovne akademije do vremena kada je postao međunarodno priznat. Riječ je o vrlo kratkom vremenu, mnogi umjetnici čekaju mnogo dulje da budu priznati u širem kontekstu. Imao je i sreću da su se i na svjetskoj likovnoj sceni događale stvari kakvima se i on bavio pa je brzo prepoznat.”
Radeći na katalogu radova Dušana Džamonje naišao je na neke do sada nepoznate radove: “Pronašao sam dosta crteža koji su bili spremljeni, pohranjeni, koje nikad nije vadio niti je pokazivao da ih ima, da ih uopće čuva, koji su i za mene bili veliko iznenađenje. Također ćemo izložiti i skulpture koje smo u međuvremenu dali restaurirati, a koje su se oštetile s vremenom, selidbom iz jednog ateljea u drugi i sl. Na našoj se kulturnoj, likovnoj sceni, inače, svašta događa posljednjih deset godina, nije sve baš za pohvalu. Politička je situacija takva kakva jest i prvo se reflektira na kulturu, kultura najviše pati”.
Veliki radnik
Je li, po njegovom mišljenju, deset godina nakon njegove smrti, odnos prema Dušanu Džamonji onakav kakav bi trebao biti? “To je zanimljivo pitanje i jedan od razloga zašto ovu izložbu uopće radim. Guraju se u prvi plan, po mojem mišljenju najviše iz političkih razloga, razne poslijeratne pojave u umjetnosti s ovog prostora koje su važne, legitimne, interesantne, no nisu jedine. Moj otac je bio dio međunarodnog tima, među umjetnicima koji su nas vani predstavljali. Često su ih nazivali režimskim umjetnicima, no to je zločesta titula koja im ne pripada.
Sve su to bili izuzetno ozbiljni umjetnici koji su puno radili, koji su bili izuzetno profesionalni, za razliku od mnogih umjetnika danas, koji su živjeli samo za svoju umjetnost, s puno entuzijazma. Družili su se, dolazili jedan drugome na izložbe, bili su veliki prijatelji, razmjenjivali iskustva, živjeli punim plućima i svi su bili veliki radnici. Moj otac bi ustajao svaki dan, crtao bi, radio modele, skice i velike skulpture”, kaže Fedor Džamonja.
Radovi, crteži koje će pokazati na izložbi, nisu tipični za Dušana Džamonju, u široj javnosti poznatog po apstrakcijama, a koje je umjetnikov sin pronašao po raznim tekicama: “Da, to je nešto sasvim drugo, neobično za njega, nekakvi čudni likovi, poluživotinje, poluljudi, što je neobično za njega. Nastali su pedesetih godina i izložit ćemo ih pedesetak. Također će se izložiti i crteži koje je radio kao pripreme za same skulpture:
“Izložba će završiti fotografijom spomenika u Podgariću, i moći će se usporediti sa skicom u nekoliko poteza kako je zamislio spomenik, koji je gotovo posve jednak skici, razvio je ideju do kraja, i fantastično je to moći usporediti. Spomenik u Podgariću prvi je, inače, apstraktni spomenik koji je otvorio sam Tito.”
Kći dizajnerica
Džamonja je svoje skulpture oporučno ostavio gradovima Zagrebu i Vrsaru, U Zagrebu se mogu pogledati u Jukićevoj, no po dogovoru: “Grad Zagreb nikad se nije izjasnio oko oporuke, a ugovor je na njihovom stolu. Kasnije sam ja pokrenuo ideju da sve bude u Vrsaru, što ima i smisla, da sve bude na jednom mjestu, tamo je i kuća koja će jednog dana neminovno postati projekt. Dobio sam i potporu, potpise, no još se ništa ne zbiva niti na tom polju.”
Koliko god je jako lijepo odrastati uz oca umjetnika, velika je odgovornost, pa i teret, brinuti se o njegovoj ostavštini, podizao je u međuvremenu tužbe, pronalazio krivotvorine... “Moja kći je pobjegla od svega toga, iskreno je rekla da ne zna može li to podnijeti. No, naslijedila je svakako umjetničku notu, ona je dizajnerica. A što se tiče odrastanja uz oca umjetnika, samim time što je bio profesionalac, malo ga je bilo, živio je u svojoj kolotečini, rano se budio, sjećam se da je već uz kavu crtao. Znali bismo se ujutro gužvati u kupaonici, ja bih se brijao, on bi odlazio u atelje. Znao me i voditi sa sobom u atelje, i u tim sam se trenucima osjećao jako ponosno. Majka je rijetko dolazila u atelje. Ja sam boraveći tamo puno naučio, o materijalima, o samoj tehnici proizvodnje i sl.”.
Fedor Džamonja bavi se fotografijom: “Mene je umjetnost uvijek zanimala, odrastao sam u tom svijetu i ne vidim da bih se bavio ičim drugim. To je privilegija, kada čovjek odrasta okružen interesantnim ljudima, zanima ga sve to, uđe u materiju. Jako su me interesirali i biologija i životinje, stric mi je bio biolog, no shvatio sam da ne mogu ništa drugo osim umjetnosti, fotografija je došla posljedično nakon bavljenja kiparstvom. Želio sam, svakako, biti što dalje od kiparstva”.