VOJIN BAKIĆ

Između Nazi-Kunsta i socrealizma

    AUTOR:
    • dr. sc. Darko Bekić

  • OBJAVLJENO:
  • 26.05.2018. u 18:08

Vojin Bakić u svom ateljeu na fotografiji Toše Dabca

Poznati hrvatski politolog, diplomat i povjesničar, inspiriran člankom Željka Ivanjeka nedavno objavljenim u Magazinu o umjetnicima za vrijeme NDH, piše o djelovanju jednog od najvećih hrvatskih kipara 20. stoljeća u to mračno doba

Godine 1940., Bakić se iz Bjelovara stalno preselio u Zagreb, gdje je već u svibnju iste godine sudjelovao na Prvoj godišnjoj izložbi hrvatskih umjetnika, održanoj u Meštrovićevu Domu likovnih umjetnika, na tadašnjem Trgu N (danas Trg žrtava fašizma). Na toj izložbi, Vojin se predstavio s dvije skulpture u terakoti: Glava djevojke i  Portret, ali su i one bile dovoljne da ih primijeti likovni kritičar Jutarnjeg lista, Ivo Šrepel. Pri tome, Šrepel nije bio “bilo tko”: nakon 10. travnja 1941. Dom likovnih umjetnosti Kralja Petra Velikog Oslobodioca postao je Hrvatska državna galerija umjetnosti, a I. Šrepel njezin ravnatelj! Bakić je čitavo proljeće i ljeto 1940. godine, proveo u intenzivnom radu i izlaganju, jer se želio što bolje pripremiti, kvalificirati za upis na specijalistički tečaj Likovne akademije, kod slavnog umjetnika Ivana Meštrovića.

U predvečerje rata, kada su bubnjevi rata već odzvanjali i zagrebačkim ulicama, Bakić je bio politički distanciran ne samo prema svoja četiri brata - gorljivih aktivista KPJ, nego i prema zagrebačkim kolegama, likovnim umjetnicima. U svojoj apolitičnosti, Vojin Bakić nije bio iznimka: ni mnogi drugi hrvatski intelektualci i umjetnici nisu imali volje ni interesa za politički angažman. Primjerice, dok su se Augustinčić, Frangeš i Filipović organizirali u Društvu prijatelja SSSR-a, budući Bakićev profesor i mentor, Frano Kršinić, Marino Tartaglia i Milivoj Uzelac izlagali su u Mussolinijevoj fašističkoj Italiji, na venecijanskom Biennaleu.

U ateljeu Likovne akademije u Zagrebu 1943./44. Bakić stoji lijevo, a desno od njega je Kosta Angeli Radovani

 

Pokrštenje, ženidba i rođenje sina

I nakon uspostave NDH 10. travnja 1941., Bakić je nastavio živjeti u Zagrebu, strepeći za život. O sudbini svoje braće nije znao ništa, a vremena su bila takva da je bilo bolje ne raspitivati se. Do sredine srpnja, usprkos antisrpskim proglasima i mjerama, Voju Bakića nije nitko dirao. Neutvrđenog dana srpnja, otprilike kada su i njegova četiri brata odvedena na Jadovno, ustaško redarstvo uhapsilo je Vojina, strpalo ga u maricu i odvezlo u zloglasni zatvor na tadašnjem Trgu N (Danas Trg žrtava fašizma). Prema Bakićevu svjedočenju: “… najteže su bile preduge i neizvjesne ljetne, besane noći. (...) Prozvani su odlazili na saslušanje, a i batinanje, mučenje, odakle bi se vraćali unakaženi, obliveni krvlju ili bi odlazili na put bez povratka, na jedno od stratišta.”

Nakon mjesec dana zatvora, Vojin Bakić je već bio na slobodi. Nikada nije rekao da bi ustaše i njega tukli, a zaslugu za to, kao i za puštanje na slobodu, pripisivao je jamstvenom pismu koje je ustaškim vlastima napisao njegov profesor Kršinić. Vojinov dobri prijatelj Zlatko Prica također je bio pušten, ali je potkraj 1941. prebjegao partizanima. Je li on Bakiću predlagao da zajedno odu u šumu ne znamo, ali, u svakom slučaju, Vojin Bakić ostao je u Zagrebu. Kršinić, tada već ugledni umjetnik, pozvao je Bakića da u njegovoj majstorskoj radionici specijalizira kiparstvo, a preporučio ga je i za posao na Zagrebačkom zboru, u Savskoj ulici, gdje su tražili nekoga tko bi preparirao, krpao i popravljao modele životinja. I ne samo to! Tih je dana Vojin Bakić potiho obavljao proceduru za prelazak u Rimokatoličku crkvu i u nju bio primljen 29. studenog 1941., u Župi sv. Petra, u Petrovoj ulici.

Godine 1942. prvi su put na međunarodnu umjetničku scenu stupili umjetnici iz nove državne tvorevine, Nezavisne Države Hrvatske. Na venecijanskom Biennaleu nastupilo je 12 najistaknutijih slikara i jedan kipar - zagonetni Antun Augustinčić. Podsjetimo da je on, u travnju 1941., kao poznati komunistički simpatizer bio uhapšen i prebačen u Gestapov zatvor u Grazu. Međutim, nakon samo četiri, pet mjeseci, Augustinčić se opet pojavio u Zagrebu i nastavio raditi, kao da se ništa nije dogodilo. Dapače, čak je postao Pavelićev dvorski portretist, o čemu on kaže sljedeće: “Jednog me dana iznenada posjetio Pavelićev sekretar i pozvao da moram odmah portretirati Pavelića. (...) Pavelić me lijepo primio. (…) Kada su došli Eugen Dido Kvaternik i još neki njegov ministar, povremeno su svoje poglede bacali na mene, čas na Pavelića. Trajalo je to tako otprilike pola sata kad odjednom Pavelić, koji je primijetio to pogledavanje, reče, smiješeći se: ‘Što gledate, nije to Gestapo, to je kipar Augustinčić’.”

Zloglasni ustaški ministar unutarnjih poslova Eugen Dido Kvaternik, u svojim sjećanjima, epizodu s Augustinčićem stavlja u politički kontekst: “Već početkom 1942. osvanuli su na Pavelićevom dvoru razni prononsirani komunisti i partizanski agenti. Na sve njih redarstvo je upozorilo dr. Pavelića. (…) Tako je, na pr., dok su hrvatski umjetnici Meštrović i Kljaković ležali u zatvoru, Pavelića kipom ovjekovječio notorni komunist Augustinčić, koji je kod Pavelića isposlovao slobodu mnogim komunistima.” O svojim aktivnostima, kao veze između Pavelića i Tita, Augustinčić, naravno, nije nikada ništa rekao, ali se nešto može naslutiti iz sljedećih riječi: “Tih su me dana često posjećivali Ivan Krajačić i Ivo Lola Ribar i njima sam ispričao što se dogodilo. Preporučili su mi da portretiram Pavelića, ako već odmah ne mogu bježati...” Ako se zna da je Ivan Krajačić Stevo bio NKVD-ov rezident u Zagrebu i čovjek od najvećeg Titova povjerenja, nije daleko od pameti pretpostavka da im je Augustinčić služio kao posrednik u tajnodiplomatskoj vezi s Pavelićem.

Nakon stravične 1941., za Vojina Bakića je 1942. godina, posve neočekivano - kao neobuzdani hir svjetskoga duha - bila prekretnička, i na osobnom i na profesionalnom planu. Početkom 1942. našao je novo namještenje u Zavodu za stočarstvo Agronomskog fakulteta, koji je tražio stručnu osobu za izradu gipsanih modela životinja i njihovih organa, za potrebe nastave. U sklopu Zavoda bila je i stočna farma, tako da je Bakić mogao temeljito promatrati bikove i proučavati njihovu anatomiju. Ne treba naglašavati da je upravo taj posao na Agronomskom fakultetu bio nužna pretpostavka da Bakić - petnaestak godina kasnije - izvede i onu “kultnu” verziju Bika, koja mu je donijela svjetsku slavu!

Bakićev “Beethoven” dojmljiv je portret velikog glazbenika, ali stilski “koketira” s Nazi-Kunstom

 

Neutješna majka

U to vrijeme Vojo Bakić počeo se sastajati sa studenticom Ljubom Šnajder. Njihovo vjenčanje, 10. svibnja 1942. godine, bilo je tipično građansko, u crkvi sv. Marka u Zagrebu. Vjenčanju je, prema svemu sudeći, prisustvovala i neutješna Vojina majka Jelka, koja u tom času već godinu dana nije imala nikakvih vijesti o preostala četiri sina, koji su iz logora Danica bili odvedeni prema Gospiću, odnosno na klaonicu u Jadovnom još 14. srpnja 1941. Nakon svadbe Vojo se doselio u stan Šnajderovih, u elegantnoj Mihanovićevoj 28. Njihov sin Zoran, rođen 3. studenog 1942., bio je kršten po rimokatoličkom obredu, a kuma novorođenčeta bila je Vojina prijateljica, kiparica Ksenija Kantoci. Tako je Vojo započeo uredan građanski život: veoma je volio Ljubu i bio ponosan na njezinu ljepotu, koja je plijenila svačiju pozornost. Mladom bračnom paru iz stana u Mihanovićevoj, čiji su prozori gledali na Botanički vrt i hotel Esplanade, nije trebalo više od pet minuta šetnje do Umjetničkog paviljona na Tomislavovu trgu, gdje je u studenom 1942. bila otvorena Druga izložba hrvatskih umjetnika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Među radovima najistaknutijih hrvatskih slikara i kipara bile su i četiri ponajbolje skulpture Vojina Bakića iz tog razdoblja: Bakhantica, Kupačica, Glava mladića i Glava djevojke. Usput, mladi je umjetnik na obližnjem novinskom kiosku 29. studenog 1942. mogao kupiti i Novu Hrvatsku, u kojoj je M. Katić pisao o Bakićevu sudjelovanju na Izložbi hrvatskih umjetnika.

Kakva igra sudbine! Samo godinu dana prije toga, Vojo Bakić bio je jedini preživjeli muški član pobijene i opljačkane srpske obitelji, autentična žrtva fašističkog terora na čiji se život nitko razuman ne bi kladio ni za pet para. Samo godinu dana poslije, koncem 1942., on je tipični pripadnik hrvatske srednje klase i građanski pater familias te uvaženi endehazijski umjetnik koji izlaže u središnjem hramu hrvatske Thalije, zajedno s najvećim imenima nacionalne umjetnosti!

Kako objasniti ovaj nevjerojatni preokret u životu Vojina Bakića? Je li riječ o besprimjernoj ironiji sudbine, o odlučujućoj ulozi njegova mentora Kršinića, o činjenici da je Bakić prešao na katoličku vjeru ili, pak, o politici ustaške vlade, zainteresirane da se svidi njemačkim okupatorima i prikaže kao tolerantna zemlja, u kojoj i umjetnici srpskog porijekla mogu nesmetano raditi? Treba li bar dio objašnjenja tražiti i u osobnosti Vojina Bakića, u njegovu socijalnom porijeklu, intelektualnoj i političkoj poziciji, pa i u umjetničkom credu? Kako objasniti činjenicu da Bakić - za razliku od Augustinčića, Radauša, Hermana, Postružnika, Murtića, Price, kao i Nazora, I. G. Kovačića te mnogih drugih intelektualca i umjetnika - ne bježi u partizane, nego izabire život u okupiranom Zagrebu, odlučuje se za sigurnost građanskog života i bavljenje umjetnošću? Ili se, možda, radi o onome što se zove Intelligent Design, tj.o mističnoj Božjoj nakani da - nakon što je sebi uzeo četiri njegova brata - na ovome svijetu ostavi upravo onoga koji će proslaviti ime Bakića!?! Doista, ono što je za hrvatsku i svjetsku znanost bio Nikola Tesla, to bi za suvremenu hrvatsku i svjetsku umjetnost mogao biti Vojin Bakić! Obojica velike ličnosti, koje su proslavile svoj srpski rod, ali su jednako voljeli i svoju hrvatsku domovinu. Još su po nečemu bili slični: i jedan i drugi bijahu nepraktični i neposlovni ljudi, koji su umrli bez ikakvih fundacija i memorijalnih muzeja, de facto zaboravljeni i ignorirani, jedan u vrtlogu Drugog svjetskog, a drugi u bespućima Domovinskog rata. Ironično je da je jedinu novu skulpturu Vojina Bakića u suverenoj Republici Hrvatskoj - svojom donacijom Gradu Opatiji - postavio autor ovog teksta!

Preživjeti u okupiranom Zagrebu

Nakon što su u travnju 1942. u partizane pobjegli poznati kazališni glumci Joža i Ivka Rutić, Vjekoslav Afrić, Žorž Skrigin, Salko Repak i Milan Vujnović, među kulturnim radnicima i umjetnicima počelo se razmišljati o tome što činiti. Na Umjetničkoj akademiji Komunistička partija imala je svojeg povjerenika, Leonarda Čermaka: je li mu on ili netko drugi (Augustinčić?) prišao i ponudio prelazak u partizane, nemamo nikakvih saznanja, jer Vojin Bakić o tome nikada nije htio govoriti. Ako je takve ponude i dobivao, on ih je, očigledno, odbijao. Zanimljiv je bio komentar predsjednika Tuđmana, velikog štovatelja Bakićeva djela, na pitanje autora ovog teksta zašto se Bakić nije odazivao eventualnim pozivima da prijeđe partizanima: “Pa on je bio pravi umjetnik i gospodin. Šta bi on radio u šumi? Da nam crta zidne novine i piše parole?”

U svojim sjećanjima, Antun Augustinčić navodi kako je 1942. od CK KPH dobio zadatak da utječe: “… na neke poznatije ljude, kulturne i javne radnike, da donesu odluku o odlasku u partizane, pošto bi njihov odlazak u šumu imao veliko političko značenje i poticao bi rodoljubne i antifašističke, progresivne krugove da slijede njihov put”. Međutim, zadatak se pokazao težim nego što je on pretpostavljao. Svi ljudi koje je posjetio - među kojima i Miroslava Krležu (“Svejedno je hoće li me ubiti Dido ili Đido!”) - odbili su poziv KPJ i otpravili Augustinčića neobavljena posla. O tome je li Augustinčić nagovarao i Vojina Bakića na odlazak u partizane, možemo samo spekulirati. Činjenica je ipak da su se, poslije rata, međusobno izbjegavali, pri čemu Augustinčić nije krio svoju iritaciju prema Bakiću.

Međutim, potkraj studenog 1942. na vrata Augustinčićeva ateljea banuo je mladi pjesnik Ivan Goran Kovačić i, prema svjedočenju samog Augustinčića, zavapio: “Augustinčiću, ja ću se ubiti ako mi ne date vezu za odlazak u partizane”. Augustinčić je umirio pjesnika te mu predložio da ode kod Vladimira Nazora s ponudom da se i on pridruži bijegu na oslobođeni teritorij. Goran je odmah pristao i uspio nagovoriti Nazora da se priključi. U kulturnim krugovima i među inteligencijom koja je ostala u Zagrebu, Nazorov odlazak u partizane bio je popraćen tipičnim zagrebačkim cinizmom. Primjerice, Krleža, došavši jednog dana na Likovnu akademiju, pristupio je Nazorovoj bisti, podigao je, pogledao u šupljinu i, gurnuvši ruku u nju, s olakšanjem, rekao: “Ah, u redu je, ipak je prazna!” Ni drugi velikan hrvatske književnosti, Tin Ujević, nije bio manje nježan prema Nazorovu činu. On je ustvrdio da je “… Nazor otišao da sebi za budućnost osigura svoje kuće. Bračanin je, a Bračani (da) su vrlo ekonomični, proračunati i škrti.”

Otvorenje III. Izložbe hrvatskih umjetnika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, potkraj listopada 1943.

 

Kirinova velika izložba

Godina 1943. počela je u znaku znatno pogoršanih odnosa ustaškog režima s Berlinom. Hitler je bio nezadovoljan razvojem stanja na balkanskom ratištu i jačanjem partizanskog pokreta, za što je odgovornost pripisivao Paveliću i ustaškoj politici, pa je, već koncem rujna 1942., na njihovu sastanku, u ukrajinskom mjestu Vinica, preporučio Paveliću da poduzme mjere radi stabilizacije stanja u NDH. Ovu “pljusku” Pavelić je shvatio vrlo ozbiljno, pa je odlučio “odrezati” obje krajnosti: domobransku, zbog slabosti i nepouzdanosti, i radikalno-ustašku, zbog terora i straha koje je širila među stanovništvom. Pokrenuta je i velika propagandna akcija, u čijem svjetlu treba promatrati i veliku berlinsku izložbu koju je ustaški režim pripremao za siječanj 1943. Kustos, prof. Vladimir Kirin - uz 70-ak najistaknutijih hrvatskih slikara 19. i 20 stoljeća - uvrstio je čak pet Bakićevih skulptura. Anonimni autor kataloga berlinske izložbe svrstao ga je među najistaknutije u mlađoj generaciji hrvatskih kipara. Ausstellung Kroatischer Kunst bila je otvorena 27. siječnja 1943., u dvoranama Preussische Akademie der Kuenste, na središnjoj berlinskoj aveniji, Unter den Linden, a prigodni govor održao je poslanik NDH u Berlinu dr. Mile Budak. Retorikom pravog kvislinga, on je naglašavao: “… Smatram se sretnim što imam čast, kao predstavnik hrvatskog naroda i hrvatske države, ovdje pokazati njemačkim prijateljima da mi Hrvati nećemo biti samo izdržljivi saveznici do zadnje kapi krvi i do potpune pobjede, već da smo dostojni i na umjetničkom polju kroz vrhunsko stvaralaštvo zauzeti mjesto među vodećim kulturnim narodima”. Prigodni program otvorenja izložbe uveličala je i glasovita pijanistica Melita Lorković, koja je izvela skladbe J. S. Bacha, B. Papandopula i J. Brahmsa.

U travnju i svibnju, velika izložba “Hrvatska umjetnost NDH” bila je predstavljena i u drugom glavnom gradu Velikog Njemačkog Reicha - Beču, također u prestižnom prostoru Kunstlerhausa. Tamo je bilo postavljeno manje umjetnina nego u Berlinu jer je 20-ak njih, uključujući i Bakićevu Glavu djevojke, najvjerojatnije, bilo poklonjeno nacističkim vođama, među kojima je za najvećeg “ljubitelja umjetnosti“ slovio Hermann Göring! Konačno, u lipnju i srpnju 1943. Bakićeve skulpture u sklopu “Hrvatske umjetnosti NDH” bile su izložene i u Bratislavi, glavnom gradu osovinske i kvislinške Države Slovačke.

Na nacionalnoj umjetničkoj sceni, 1943. godina završila je za 28-godišnjeg umjetnika Vojina Bakića gotovo trijumfalno, njegovim nastupom na “III. Izložbi hrvatskih umjetnika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”, koja je, u listopadu, održana u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Časopis Gospodarstvo je 4. studenog 1943. objavio povoljnu kritiku Bakićeva djela na izložbi, a sljedećih dana Hrvatski narod i Hrvatski list također su pozitivno ocijenili sudjelovanje Voje Bakića na izložbi.

Moralna migrena

Svoja politička stajališta u vrijeme NDH Bakić nije nikada iznosio, uostalom, kao i u poslijeratnom razdoblju. Stravično iskustvo koju je stekao pokoljem njegove braće i vlastitim, jednomjesečnim utamničenjem učinilo ga je prerano sazrelim čovjekom, koji je u okupiranom Zagrebu sve svoje mentalne sposobnosti usredotočio na preživljavanje. Ali, treba podsjetiti da je Bakić potjecao iz veletrgovačke, a po majci i plemenitaške obitelji, pa je imao i onu dozu elitističke samosvijesti i individualizma, na osnovi kojih je odbacivao svaki pokušaj nametanja tuđe volje, vezivanje za neke pokrete ili ideologije. Evidentno, bilo je tu i određene socijalne komocije - one krležijanske moralne migrene - jer se ni Bakiću, kao ni mnogim drugim ljudima iz kulturnog i umjetničkog svijeta, nije mililo napuštati relativnu sigurnost zagrebačkog života. Tomu je pridonosila i ustaška propaganda koja je raznim povlasticama (oprost od služenja vojnog roka, izložbe, stipendije, urednička mjesta itd.) “podmićivala” umjetnike i kulturne radnike da ne bježe “u šumu”.

Ipak, o Bakićevim stavovima, nešto se može zaključiti iz sjećanja njegovih mlađih kolega i prijatelja Ivana Picelja i Aleksandra Srneca. Oni su pripadali klapi mladih umjetnika u kojoj su bili V. Bakić, I. Sabolić, V. Rukljač, E. Murtić, K. Angeli Radovani i još neki. Društvo se 1942. i 1943. sastajalo kod Ivana Sabolića, u njegovu suterenskom stanu i ateljeu u Radićevoj ulici. Prema sjećanju Aleksandra Srneca: ”… Nije se tamo politiziralo, uglavnom smo donosili vino, zajedno pili i družili se. Nismo bili politički potkovani, niti nas je politika zanimala. Bili smo mladi, nadobudni. Naravno da smo čuli da su neki umjetnici i intelektualci pobjegli ‘u šumu’, ali smo - barem Picelj i ja - mislili da se čitavo to društvo slaže kako ne treba ići u partizane i ‘stavljati glavu u torbu’. Nas je jednostavno bilo strah. Naravno, nismo bili ni proustaški orijentirani. I nepolitičkim ljudima bilo je jasno da je Zagreb pod nacističkom okupacijom, da su ustaše dio te okupacije, da se s njima ne treba petljati. Međutim, kada su 1944. godine iz Zagreba nestali Murtić, Rukljač i još neki drugi, shvatili smo da su i oni pobjegli u šumu. Voji, Kosti, Picelju i meni to nije padalo na pamet, ali smo se godinu dana kasnije ipak veselili ulasku partizana u Zagreb...”. Tako je svjedočio autoru ovog teksta pokojni A. Srnec.

Potkraj lipnja 1944. u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu bila otvorena - posljednji put u kratkom vijeku ustaške NDH - “IV. godišnja izložba hrvatskih umjetnika”. U svojim dnevničkim zapisima, J. Horvat osvrće se i na taj događaj: “… Sreo (Ljubu) Babića, u depresiji kao obično. (...) Veli da je otvorena likovna izložba potpuno rasulo. Moram poći pogledati.” Za razliku od Ljube Babića, režimski je tisak izložbu naveliko hvalio, a Nova Hrvatska je objavila jedan članak sa stajališta rasne teorije i geopolitike, pravu apologiju hrvatskog Nazi-Kunsta: “Hrvatski likovni umjetnici, kipari, svojim radovima izražavaju robustnost, snagu svoje zemlje, čvrstoću značaja, herojstvo i smisao za plemenitu formu (…). Pod sredinom treba razumjeti pojas, koji obuhvaća istu zemljopisnu širinu, jednu klimu, istu geološku formaciju, jednu vegetaciju i istu rasu. Sve što u toj sredini postoji, kao predmet, život ili boja, ocjenjuje se kao njezin izraz i posljedak. Graditeljstvo prilagodjuje se kamenu, vrt vegetaciji, kostimi, odore, narodne nošnje i vezovi, iako su izraz doba i mode, nose u svom stilu uvijek iste mjestne značajke u pogledu oblika i obzirom na boju.”

Bakićeva “kamuflaža” spomenika bana Jelačića iz srpnja 1945. prva je velika socrealistička kompozicija u poslijeratnoj Hrvatskoj

 

Partizani u Zagrebu

Na izložbi u Umjetničkom paviljonu sudjelovao je i već afirmirani mladi hrvatski kipar Vojin Bakić. On je tom prilikom izložio svoje ponajbolje skulpture iz ratnog razdoblja: Kupačicu i Ženski akt sjedeći, ali i neke koje - barem na prvi pogled - stilski “koketiraju” s Nazi-Kunstom: Beethoven i Nimfa (obje netragom nestale!). Izložbu u Umjetničkom paviljonu otvorio je ustaški ministar prosvjete dr. Julije Makanec, koji je 1940. bio direktor bjelovarske gimnazije, a 1941. i prvi ustaški gradonačelnik. On je vrlo dobro poznavao pobijenu braću Bakić jer je najmlađeg od njih, Slobodana, 1939., osobno izbacio iz škole, zbog “komunističke promidžbe”, a zacijelo je imao prste i u odluci o njihovoj likvidaciji u ljeto 1941. Makanec je bio profesor i Voji Bakiću, a morao je vidjeti i njegove radove na izložbi. Ako opravdano pretpostavimo da je na njezinu otvorenju bio i Vojin Bakić, ima li smisla spekulirati što je - stojeći pred Bakićevom skulpturom - mislio Makanec, a o čemu je razmišljao Vojo?

Potkraj travnja 1945. Titova se JNA približila okolici Bjelovara, rodnoga grada Bakićevih. Nakon oslobođenja Čazme likvidirala je nekoliko stotina tamo zarobljenih domobrana i ustaša. Pogrom je nastavljen na čitavom putu do austrijske granice, gdje je - na “poljima smrti” oko Bleiburga - pobijeno nekoliko desetaka tisuća razoružanih pripadnika Ustaške vojnice, ali i njihove civilne pratnje. Bila je to balkanska, bolje reći hrvatska varijanta Hirošime: okrutni, masovni zločin, bez suđenja i nužne selekcije - kao neka starozavjetna “kazna” za isto tako velike zločine što ih je Endehazija i ustaška soldateska činila četiri godine na teritoriju NDH.

Nakon što je 8. svibnja 1945. od fašizma oslobođen i glavni grad Hrvatske, u Zagreb su se počeli vraćati umjetnici koji su tijekom rata pobjegli u partizane. Samo mjesec dana kasnije, u lipnju 1945., bilo je osnovano Udruženje likovnih umjetnika Hrvatske (ULUH), koje je 20. lipnja, u Umjetničkom paviljonu, priredilo prvu “Izložbu umjetnika partizana”. Oni, pak, umjetnici koji nisu bili u šumi, morali su proći kroz sito ideoloških komisija i partijskih povjerenika na Umjetničkoj akademiji, u Udruženju ili na radnim mjestima, koji su provjeravali njihovo držanje za vrijeme NOB-a i istraživali eventualnu “suradnju s okupatorom”. Tipičan primjer bio je Bakićev prijatelj i kolega Mladen Veža, koji je rat također preživio u Zagrebu, sudjelujući u umjetničkom životu Endehazije, pa tako i na famoznoj izložbi u Berlinu, gdje je, zajedno s Bakićem, bio najmlađi sudionik. Njemu je Udruženje likovnih umjetnika “odrezalo” jednogodišnju zabranu javnog djelovanja jer se “nije odazvao pozivu druga Tita”.

Prvi zadatak nakon oslobođenja

Pretpostavka je da su Bakić, Picelj, A. Srnec i drugi likovni umjetnici dočekali svoje kolege partizane sa živom željom da im pomognu “rehabilitirati se” kod novih vlasti i opravdati svoje “markiranje” iz NOB-a. Što se tiče Bakića, on se, osim prijatelju i zemljaku Zlatku Prici, za zaštitu mogao obratiti i novim moćnicima, primjerice, dr. Pavlu Gregoriću, koji je dobro poznavao rad i tragični kraj njegove braće u Bjelovaru. Zbog njihove žrtve, Bakić nije trpio nikakve posljedice što se “nije odazvao pozivu druga Tita”, nego je odmah bio pozvan da se pridruži propagandnom radu. Njegov prvi zadatak bio je uređenje Jelačićeva trga u povodu Kongresa Antifašističkog fronta žena, održanog u srpnju 1945. Agitpropovci su smislili cinični “test”: umjetniku, koji je rat proveo u Zagrebu, zapovjedili su da “zakamuflira” spomenik banu Jelačiću, “reakcionanom eksponentu carske vlasti”. Kako li se osjećao mladi Bakić kada je dobio nalog da prekrije veliki rad jednog drugog umjetnika? Vjerojatno jadno, ali u tadašnjim okolnostima odbiti izvršenje naloga nove diktature, moglo je biti fatalno.

Zato se Bakić odmah bacio na posao: oko Jelačića konstruirao je od drvenih greda kvadar visok deset metara te ga presvukao daskama. Na vrh kvadra postavio je crvenu petokratku, visoku dva metra, a s istočne i zapadne strane, na postamente, smjestio dvije ženske figure od papier machea: jedna je prikazivala mladu AFŽ-ovku s kosom u jednoj i snopom žitnog klasja u drugoj ruci, a druga je predstavljala mladu partizanku s puškom u ruci. Sjeverna i južna strana velikog kvadra kojim je bio pokriven zlosretni Jelačić bile su ostavljene za propagandne tekstove i citate nositelja nove, komunističke vlasti. Osim ove središnje, monstre-skulpture, Bakić je postavio i dva “slavoluka”, visoka po četiri metra, kroz koje će prolaziti defile “razdraganih trudbenika”: jedan je bio postavljen na spoju Jelačićeva trga i Ilice, a drugi na suprotnoj strani, gdje počinje Jurišićeva ulica. Ovom tehnički zahtjevnom izvedbom Vojin Bakić je izvršio umjetnički salto mortale: od akademizma, pa i izvjesnog “koketiranja“ s Nazi-Kunstom, jednim “skokom” našao se u socrealizmu - njegova kamuflaža Jelačićeva spomenika bila je prva velika socrealistička kompozicija u poslijeratnoj Hrvatskoj. Kao “nagradu”, komunistička vlast dodijelila je Bakiću prvi atelje, i to ne bilo kakav, nego bivši veliki Meštrovićev na početku zagrebačkog Tuškanca, u Ulici I. G. Kovačića.

Izdvajamo