Goran Petercol prije nego što je postao umjetnik, bio je pomorac. Danas je to zanimljiva crtica u njegovoj biografiji iako, teško uočljivo na prvu, postoji neka veza između tog ranog iskustva plovidbe i onoga što slijedi.
Osjećaj za prazan prostor, ali i osjećaj putovanja od točke A do točke B, “da svako putovanje mora negdje završiti”, prisutni su i u njegovim umjetničkim promišljanjima. U svom radu, kaže Petercol, jedan od naših najznačajnijih suvremenih umjetnika koji je prisutan i na međunarodnoj sceni, polazi od nečeg konkretnog, zatim ide u nekom određenom smjeru, pa skreće u nešto drugo, i na kraju stane.
Na Petercolovoj retrospektivi u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti svaki pažljivi promatrač može prepoznati taj pristup koji je s vremenom postao, slučajno ili spontano, i pravi umjetnički koncept - od najranijih performansa iz sedamdesetih, preko minimalističkih crteža i radova na tragu primarnog i analitičkog slikarstva, preko svjetlosnih instalacija iz 90-ih do recentnih objekata i intervencija u prostoru. Postav Petercolove riječke izložbe naslovljene “Ne brini o poetici, ona će doći sama”, nema mnoga radova, no dovoljno da se dobije bazičan uvid u umjetnikov opus i četrdeset godina stvaralaštva.
Riječ je o četvrtoj retrospektivnoj izložbi MMSU-a u sklopu programskog pravca “Doba moći” Europske prijestolnice kulture, nakon onih Gorana Trbuljaka, Vlade Marteka i Toma Gotovca. Retrospektiva Gorana Petercola se prirodno nastavlja na taj niz, ističu u riječkom muzeju, jer je riječ o “autoru koji se indirektno, ali permanentno obračunava sa sustavom umjetnosti”. Goran Petercol rođen je u Puli 1949. godine. Između 1963. i 1969. pohađao je Pomorski fakultet u Bakru, a 1975. diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Među ostalim, radio je kao likovni urednik za enciklopedije i leksikone Leksikografskog zavoda u Zagrebu. Živi u Rijeci i Rovinju.
U najavi izložbe u Rijeci stoji da se vaši radovi bave smislom stvaranja?
- Stvaranje nije ponavljanje onog što već postoji, već donosi nešto novo. S druge strane postoji trend da se konstantno stvara novo, izmišlja novo i onda kad za to ne postoje nikakvi stvarni razlozi. To se ne odnosi samo na umjetnost. Takvo stvaranje bez smisla samo povećava gomilu suvišnih stvari. Iz tog razloga smisao nije sporedni dio rada.
S Gotovcem, Trbuljakom i Martekom koji su izlagali u istom prostoru prije vas povezuje vas to što se svi obračunavate sa sistemom umjetnosti? Na koji način ste vi tu ideju proveli u svom radu?
- Nisam osjećao da sam u sukobu s tradicijom, uostalom od nje sam učio. Niti sa sistemom umjetnosti jer on postoji kao puno drugih stvari koje me okružuju. S aspekta njihovog postojanja, prihvaćao sam ih. Zato sam mogao nešto iz njihove cjeline prenijeti u svoj rad. Bio sam usmjeren, kao što sam i sada, na to da u konkretnom trenutku odgovorim na sebi postavljena pitanja. Na neki način, ti su odgovori bili moji radovi. Oni nose nešto od tradicije i neke aspekte sistema umjetnosti.
S njima nisam bio u sukobu, to nije bio moj cilj, već su mi jednostavno ušli u rad, jer su postojali, i s nečim su se našli u područje mog rada. To, što neke od mojih postupaka netko osjeća kao da su subverzivni, to je pitanje čitanja rada. Ponekad ih i ja tako vidim. Čitanje rada je nešto što je izvan kontrole.
Što za vas predstavlja slikarstvo kada se opredjeljujete za njegovu dekonstrukciju?
- Općenito danas nije lako naći razlog za slikanje. Iako osjećam slikarstvo, nisam mogao ostati unutar njega. Na studiju, slikarstvo mi je bilo lišeno značenja. Iako su se slikali standardni motivi, oni su bili samo motivi, ništa više. Bio sam usmjeren na analizu slikarstva, na njegov jezik. Sjećam se, na klasi je bio i Boris Demur, profesor Goldoni kojeg smo cijenili pri kraju je studija sugerirao da sve do čega smo došli počinjemo ugrađivati u neku priču, mi smo stali, to nam je bilo potpuno strano. Kakva priča? O čemu govori?
Nakon Akademije “Preslikavanja” su bila prvi rad s kojim sam osjećao da sam izašao iz područja studija. S njim sam samo otkrio s čime sam se istinski bavio na studiju. To je bio rad koji je proizišao iz analize jezika slikarstva, konkretnije, iz razlike značenja oblika i značenja postupka izvedbe. Nisam siguran da sam tada znao što je dekonstrukcija. Na neki način, taj mi je rad bio putokaz za dalje.
U vašoj je biografiji zanimljiv podatak, studij pomorstva i plovidba na brodu trgovačke mornarice?
- To je zaista bilo davno. Htio sam otići od kuće, patetično rečeno, vidjeti svijet. S petnaest godina upisao sam Pomorsku školu u Bakru. Već sam nakon prve godine za vrijeme ljetnih praznika bio na putovanju za New York. Osjećao sam da skupljam iskustvo, nešto što je bitno za … nisam znao za što to, ali htio sam doživjeti što više toga. Zapravo, pomorstvo mi je bilo u drugom planu. Nisam mislio ostati na moru jer me privlačila umjetnost.
Što vas potiče na promjenu životnog zvanja i izbor karijere umjetnika?
- Nikada nisam osjećao da sam odabrao karijeru umjetnika, jednostavno, radio sam unutar umjetnosti. Sam pojam karijere bio mi je stran. To ne znači da nisam bio pažljiv u prezentaciji svog rada. Nastojao sam unutar tadašnjih mogućnosti odgovoriti na sve zahtjeve koji idu uz izložbe. Problem egzistencije rješavao sam s nekim drugim poslom.
S završenom Akademijom radio sam kao urednik za ilustracije, kasnije sam bio profesor na Akademiji. Taj drugi posao nikad nisam osjećao kao životno zvanje, samo sam ga nastojao odgovorno obavljati. Zato, bez obzira na promjene, nisam ih nikad osjećao kao stvarne promjene jer sam cijelo vrijeme nastavljao jedno, umjetnost.
Koja su vam sjećanja na zagrebačku avangardnu scenu 70-ih koja vas je formirala? S kim ste bili povezani i tko su vam bili uzori?
- Radi se o dugom periodu, unutar kojeg su se izmjenjivala intenzivnija i manje intenzivna prijateljska druženja s ostalim umjetnicima. S jedne strane, imao sam definiranu crtu po kojoj sam razvijao svoje radove, tako da mi je teško imenovati nekog tko bi utjecao na moj rad, jer ga nisam ni trebao.
S druge strane, ta druženja su sigurno utjecala nesvjesno na moj rad s nečim što mi nije lako prepoznati. Također, više su me zanimali radovi umjetnika koji su se razlikovali od mojih radova, više nego od onih koji su mi bili bliski, što dodatno prikriva eventualne utjecaje. Međutim volim navoditi Meandre Julija Knifera, Oblike prostora Ivana Kožarića, Pozitive i Negative Vlade Kristla, te projekcije iz 40-ih Antuna Motike… kao svoju tradiciju.
Prisutni ste na inozemnom tržištu kroz suradnju s Gregorom Podnarom. Kako je počela ta suradnja i koji su vam daljnji planovi kad je riječ o međunarodnoj prezentaciji vašeg rada?
- S Gregorom Podnarom surađujem preko dvadeset godina, od kada me 1996. pozvao na samostalnu izložbu u galeriju Škuc u Ljubljani. Ta je izložba bila organizirana u suradnji s Modernom galerijom u Rijeci. Bila je prenesena u Mali salon, koji je pred mjesec, dva, upravo prije početka EPK, ukinut kao izlagački prostor. Zahvaljujući Gregoru rad mi je prisutan na svjetskim umjetničkim sajmovima što je s aspekta prezentacije jedna od privilegija. Koji su planovi? Razgovarali smo o samostalnoj izložbi u Berlinu. To je nešto najkonkretnije.
Danas živite u Rovinju i Rijeci, je li teško stvarati i biti umjetnik izvan umjetničkih središta?
- Živim u Rovinju, ali zapravo, više u Rijeci. Što je slično, jer u oba slučaja živim izvan tzv. umjetničkog središta. Osjećao sam da sam predugo bio u Zagrebu, te sam sredinom 2000. počeo razmišljati o nekom drugom mjestu. Priliku da predajem na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci nisam propustio, te sam u Rijeci i ostao.
Biti izvan, više znači gubitak živog kontakta s onim što neki grad čini umjetničkim središte, a to je velikim dijelom ono čega sam se zasitio. Naravno da mi je sve to nekad bilo bitno. Sada mi nije. Biti prisutan na umjetničkoj sceni znači puno izlagati, paradoks je da to oduzima puno vremena od stvaranja. U Rijeci, ili Rovinju, osjećam se zaštićen od prevelike količine umjetnosti i to mi odgovara.