Tema je složena i puna mogućnosti da se zaluta. Prikazati Tita kakvog pamtimo - njegovu pojavu, figuru i sve što podrazumijevamo gledajući njegov lik - nije lako. Tito je fantastičan lik, lik za koji Francuzi imaju dobar izraz ‘presence’, što znači prisutnost, nazočnost...
Velika skulptura je u biti pačetvorina koja je na nekoliko mjesta zarezana. Ti zasječci omogućuju da pokrenem formu u prostor. Sada se te plohe počinju vijati i razvijati u prostor i tako stvaraju igru, koja je nekad neobavezna, a nekad, ovisno o tome kako se usmjeri kretanje ploha, ima svoje značenje. Tako je nastao spomenik koji nazivam simbol - simbol Titova djela, revolucije, borbe, uspona... Ova razlistala forma sadrži i oblik koji simbolizira djelo i luk kroz koji je Tito simbolično prošao”, rekao je Vojin Bakić u intervjuu 1987. godine.
Skice iz ostavštine
Odnosilo se to na njegov zamišljeni, no nikad realizirani spomenik Titu koji je trebao biti na Trgu Stjepana Radića za stoti Titov rođendan 1992. Naime, na izložbi koja se sprema u Muzeju suvremene umjetnosti pred kraj godine prvi put vidjet ćemo Bakićeve studije i radove za nikad realizirani spomenik Titu koji je trebao biti postavljen u Zagrebu. Skice su iz obiteljske ostavštine, a postav rade umjetnikove unuke, obje arhitektice, Vjera Bakić i Ana Martina Bakić. U obitelji su sačuvane dvije makete za taj spomenik u sadri koje će također biti dio izložbe.
Vojin Bakić dobio je prvu nagradu za spomenik Josipu Brozu Titu koji je bio zamišljen na Trgu Stjepana Radića, ispred Poglavarstva, gdje je danas parkiralište. Spomenik je napravio zajedno sa svojim poslije tragično preminulim sinom Zoranom, arhitektom, zato jer se od rješenja očekivalo da arhitektonski riješi i okolni prostor.
Zamišljeni slavoluk
Konkurencija je bila velika: bilo je prijavljeno 80 radova. Među onima koji su osvojili ostale nagrade nalazimo brojna poznata imena: Boris Ljubičić, Nenad Fabijanić, Stevan Luketić, Edo Murtić... ali i imena koja tada stasaju na sceni kao što su Vinko Penezić i Krešimir Rogina. Ugledni žiri na čijem je čelu bio Jakov Sirotković odlučio se za rješenje oca i sina Bakića. No, dok su se dogovorili oko svih detalja izvedbe, došle su devedesete i projekt nikada nije izveden.
Bakićev je projekt sinteza apstraktne forme iz šezdesetih, kako je zamišljena velika razvedena forma koji je stajala iza Tita, te kraja četrdesetih, kada ovaj umjetnik počinje raditi figurativnu plastiku Tita. No, općenito u to doba nije mu strana portretistika, prikazi su to ponajviše njegovih kolega Otona Glihe, Toše Dabca, zatim mlade likovne kritičarke Vere Sinobad...
Da je kojim slučajem realiziran, ovaj bi monumentalni i dominantni spomenik posve promijenio lice Zagreba u kojemu spomenik Titu nikada nije izgrađen. Riječ je ujedno o Bakićevu posljednjem velikom projektu javne plastike. Do svoje smrti 1992. godine on je još stvarao, ali više ne tako monumentalna djela.
Spomenik je trebao biti visok čak 36 metara, a skulptura Tita četiri metra. Tito u dugačkom kaputu samouvjereno stoji ispred velike, apstraktne mase koja se nalazi iza njega. Lice je riješeno sa samo par detalja, nije deskriptivno pa ipak je posve jasno o kome je riječ. Skulptura Tita trebala je stajati na južnoj osi. A forma koja je stajala iza njega bila je zamišljena zapravo kao slavoluk kroz koji se trebalo prolaziti, napravljen od nehrđajućeg čelika.
Maršalova odbijenica
- I on je sam napominjao da je riječ o prvoj skici, namjeravao je doraditi cijelu ideju. Pomalo je neobično da se osamdesetih Bakić vratio figuraciji, no vrlo je vjerojatno izvukao poučke iz davno odbijenog prijedloga za spomenik Marxu i Engelsu koji je oblikovao težeći jednostavnim primarnim oblicima, a ne deskripciji, pa je za Titov spomenik tražio kompromisno rješenje. I sam je često postavljao pitanja kako figuracijom opravdati pojmove revolucije, pobjede, radosti i životnosti - kaže kustosica izložbe Nataša Ivančević. Marxov spomenik o kojemu govori trebao je biti izveden u Beogradu 1953., no Tito ga je, na prijedlog žirija s Krležom na čelu, odbio. Polemika koja je uslijedila ubraja se među prijelomne trenutke u socijalističkoj javnoj plastici ex Jugoslavije.
Vojin Bakić temu Tita razvijao je i ranije pa tako postoji veliki reljef iz šezdesetih od gotovo dva metra, koji je bez sumnje jedan od boljih primjera portretne plastike na temu maršala: - Bakić nije bio omiljeni Titov kipar kao što je to, primjerice, bio Antun Augustinčić, nije od njega naručivao portrete. Radio je, stoga, bez stege, razvijao je u javnoj plastici rješenja do kojih je došao kroz istraživanja u skulpturi, što se, među mnogim ostalim likovima, može vidjeti i na Titovim portretima. U prirodi mu je bilo da je često bio nezadovoljan, tražio je nova rješenja, dobivao bi pohvale, ali bi uskoro mijenjao smjer - kaže Nataša Ivančević.
U mnoge su projekte utkane njegove životne priče. Spomenik strijeljanima u Drugom svjetskom ratu u Bjelovaru tako je, primjerice, napravio prema sjećanju na lik vlastitog brata, jer ustaše su mu strijeljale četvoricu braće. Neki od njegovih najboljih javnih spomenika, kao što je spomenik u Kamenskom ili na Petrovoj gori, danas su, nažalost, devastirani i prepušteni propadanju. Unatoč brojnim inicijativama, stanje u kojemu se nalaze još se nije promijenilo.