Dea Botica Korčulanka je, fotografkinja, mlada žena iz obitelji pomoraca. Ne čudi, znajući kako je rastući s narativom mora i plovidbe koji je generacijama dio obitelji, došla na ideju da za svoj diplomski rad na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti napravi seriju fotografija s duge plovidbe teretnog broda.
Dva je mjeseca minulog proljeća plovila na brodu koji je od Nizozemske, preko Mediterana i Crnog mora stigao do luke Conakry u Gvineji. Fotografije koje bilježe to putovanje izložene su u Galeriji f8 fakulteta na kojem će idućeg tjedna diplomirati.
Psihički možda najteži dio putovanja bilo je šesnaest dana od Crnog mora do zapadnoafričke obale, sami kraj.
Internet na kapaljku
Što znači više od dva tjedna ne vidjeti kopno? Internet je bio vrlo striktno ograničen, gotovo na kapaljku. Kako se priviknula na tu otvorenu pučinu s jedne strane, i gotovo pa komunikacijsku izolaciju od ostatka svijeta?
Kako je to proživljavala, o čemu razmišljala, je li se s promjenom te vanjske perspektive promijenila i njezina - unutarnja?
“Meni je izolacija zapravo odgovarala, možda je stvar u mom karakteru, ali tada sam bila potpuno posvećena fotografijama i sebi. Posada me često znala pitati: ‘Pa, je l’ ti dosadno? Što ti radiš?’. ‘Čitam, pišem, gledam i upijam’, odgovorila bih. Bilo je i teških trenutaka, suhoparnosti i dosade, ali to te dohvati i na kopnu. Brod nastavlja svoj put, možda me upravo ta činjenica umirivala.
Obožavala sam gledati tu pustoš i snimati pejzaže, bila je to moja meditacija. Shvaćala sam cijeli taj boravak na brodu kao umjetničku rezidenciju. Da, zapravo perspektiva se dosta mijenja, pogotovo pri kraju putovanja, u neimaštini tema i novih situacija počnu ti smetati male stvari, sitnice koje kod kuće ni ne primjećuješ. Smetaju banalnosti, jer da putuješ i s najboljim prijateljem, pogotovo na brodu, zasitite se i poželite odmor jedno od drugoga. Kamoli na teretnom brodu, s neznancima.
Počnu smetati neki komentari koji inače ne bi iritirali, počneš stvari doživljavati osobno, ono što inače ne bi. Počnu smetati i banalnosti, jer si pomalo psihički umoran. Kupili smo, primjerice, kavu u Istanbulu, morali smo je štedjeti, jer nije to puno kave, a ja je jako volim piti. Pa, eto, smeta i to da moraš biti jako racionalan i štedljiv sa šalicama kave…”
Bila je jedina žena među dvadeset članova posade, različitih ljudi. Desetorica Filipinaca i desetorica Hrvata.
Brodski dnevnik
Kapetan je bio Hrvat, poznavala ga je još od 2002. godine, s njezina prvog brodskog putovanja. Tada je, još djevojčica, na brodu za hlađeni teret, kojim je upravljao njezin otac, kapetan duge plovidbe, plovila 45 dana. S putovanja čuva i, tada nastao, njezin brodski dnevnik.
Dobro se kapetan ovog proljeća sjećao Dee za tog prvog putovanja, prije 17 godina. “Kad smo se susreli, kazao je da sam i u ono doba bila jako znatiželjna djevojčica, stalno dolazila na komandni most, baš u njegovu stražu, postavljala hrpu pitanja.”
Opisujući dinamiku koja se razvila na brodu u tih dva mjeseca, koju je promatrala i u njoj na svoj način sudjelovala, kazuje: “Brod je i po strukturi jako zanimljiv. To je prostor za sebe, izoliran od svijeta. Kad je bio problem s motorom, znalo se tko je kriv - ‘žena, nesreća na brodu’. Ali, sve to ide kroz smijeh, provokacije i nadmetanja, sve je to dio brodske atmosfere.
No, trebalo mi je vremena da se uhodam, naviknem. U prvo vrijeme mi je fotoaparat bio svojevrstan štit, pomogao mi je u tim prvim kontaktima, prvo bi vidjeli fotoaparat, onda mene, pa bi krenuo razgovor. Nisam svaki dan viđala sve članove posade, jer brod je nepojmljivo ogroman prostor. Ja se jesam dosta kretala, nastojala sam popratiti sva zbivanja, ali opet se nekako okružiš samo s par ljudi koji ti po osobnosti najviše odgovaraju. Bilo je tu zajedničkog druženja, gledanje utakmica, proslave rođendana i dugih razgovora, ali i prepirki u njihovim stražama.”
Kako se osjećala kad se iskrcala?
“Spletom okolnosti, posljednjih deset dana kad je brod došao u luku Conakry nisam mogla van. Bila sam ograničena isključivo na stambeni dio, nisam mogla niti na palubu, to sam teško podnosila. Ali, i bez toga, mislim da i sami pomorci dožive taj moment kad znaš da uskoro ideš kući, a ti preostali sati i dani užasno sporo teku. S druge strane, dosta me brinulo jesam li uspjela sve zabilježiti, jer sam znala da popravka i povratka nema, a kad tako intenzivno i dugo radiš na fotografijama, potreban ti je odmak, predah.
Kapetan broda i ja smo se skupa naposljetku iskrcali, na aerodromu sam mu pokazivala fotografije, njegove reakcije su me ohrabrile. Kad sam se vratila kući bila sam pomalo zbunjena, nervozna, trebalo mi je neko vrijeme da se priviknem, da krenem u dug proces pregledavanja, selekcije snimljenih materijala.”
Ukrcaj u Engleskoj
Prisjeća se, na trenutak, one prve plovidbe, 2002., koja je, posredno, učinila da se odvaži i na ovu “diplomsku”, s koje je donijela tisuće fotografija.
“Bila je 2002., vrijeme Božića i Nove godine, meni je bilo sedam godina, planirali smo da što manje izostanem iz škole, ali me pisanje domaće zadaće dohvatilo i na brodu. Mama i ja smo se ukrcale u Engleskoj, tamo nas je dočekao otac. Otplovili smo na dugi put, preko Atlantskog oceana sve do Dominikanske republike i Kolumbije, gdje smo ukrcali banane, pa natrag za Europu. Znam da mi je prvih tjedan dana bilo jako loše, uhvatila me morska bolest. Sjećam se da sam tablicu množenja učila na komandom mostu dok je tata ispunjavao službene papire. Ne sjećam se puno, tek na bljeskove, ali sve sam zapisala u svoj dječji dnevnik.”
Možda je već tada znala da će ploviti, makar drugačije negoli su to činili njezini preci.
“Generacijski se zanimanje pomoraca prenosilo i s majčine i s očeve strane, počevši od pradjeda koji je imao svoj brod, oba djeda pa i djedova brata te naposljetku i mog oca koji je bio kapetan duge plovidbe. Mi smo s Korčule, iz mjesta Račišće koje ima dugu tradiciju pomorstva. Tamo gotovo pa svaka kuća broji barem jednog pomorca, pa je ta obilježenost morem i plovidbom sveprisutna i u mjestu i u obitelji.”
Kći pomorca oca u djetinjstvu ne bi viđala duge periode. “To je bio dio nas i naše svakodnevice, nije se to previše propitivalo, bilo je tako kako jest. I samu vijest o mom rođenju 1995. tata je primio telegramom, na brod. U to vrijeme kad internet nije bio dostupan na brodovima, nakon što bi brod uplovio u neku luku iščekivali su se kratki telefonski pozivi, a ponedjeljkom se obavezno slušala radio emisija Pomorska večer. Odrastajući, ta činjenica da sam kao kći pomorca tako malo znala o njegovu zanimanju, potaknula me da iz osobne perspektive doživim brodski prostor i prikažem ga u mediju fotografije.”
Otvoreno more
Kad je krenula na tu dugu plovidbu, naoružana fotoaparatom, u nakani da napravi diplomski projekt na otvorenom moru, otac je, pripovijeda Dea Botica, “bio malo u nevjerici što mu kći odlazi na brod, nije to mogao zamisliti. No, s obzirom na tu dugu tradiciju i naslijeđe pomorstva u obitelji, htjela sam prikazati brodski život, ali iz osobne perspektive. Vlastito iskustvo prikazano je fotografijama i kroz dnevničke zapise koji su ukoričeni u fotografskoj knjizi i izložbi. Vidim to kao posljednju memorabiliju, ali i posvetu pomorskoj tradiciji u mojoj obitelji koja je bez muškog nasljednika neodrživa.”
Koje joj je momente bilo bitno fotografski uhvatiti? “Fotografijama sam nastojala zabilježiti svoje doživljaje, taj suživot na brodu. Pa, iako je posada rijetko prikazana unutar kadrova, ona je itekako prisutna unutar samih motiva. Bilo je nepredvidivih situacija. Zahvatilo nas je nevrijeme u Biskajskom zaljevu, za kojeg kažu ‘da ima željezno dno’. Trajalo je to par dana, tada je uistinu bilo teško kadrirati, srećom morsku bolest sam davno odradila pa me nije sustigla.
Teretni brodovi, kakav je bio naš, zapravo nemaju jasno zadanu rutu, ovise o iskrcaju i ukrcaju tereta. Prije ukrcaja napravila sam američku vizu jer je to bio okvirni plan putovanja. No, ruta se naglo izmijenila i završili smo u ruskom zaljevu na Crnom moru. Tamo sam dobila kaznu, jer nisam imala vizu.”
Izložba, kojom je dokumentirala to putovanje, ostaje otvorena do 2. studenoga. Naslovljena je Delta Oscar Mike, što dekodirano s NATO fonetske abecede, koja se koristi u radiokomunikaciji na brodovima, znači - dom, kuća. Tom igrom riječi Botica želi unijeti element intimnog u brodski jezik, naglasiti suodnos broda i doma u tradiciji pomorstva.