MANJE POZNATI KLASICI

Jeste li primijetili koliko su lijepe škola u Selskoj i Nama u Trnskom

    AUTOR:
    • Patricia Kiš

  • OBJAVLJENO:
  • 20.03.2013. u 10:31

Neja Markičević/CROPIX

U Vodiču Zlatka Karača i Alena Žunića 100 je najljepših zgrada u Zagrebu nastalih od 13. stoljeća pa sve do današnjih vremena

Zlatko Karač i Alen Žunić autori su “Antologijskog arhitektonskog vodiča Zagreba” objavljenog u izdanju UPI2M-a i Arhitektonskog fakulteta. Nevjerojatno, ali arhitektonski vodič za sva povijesna razdoblja nije postojao do ovog izdanja. Pretprošle je godine Aleksandar Laslo objavio arhitektonski Vodič kroz Zagreb, no za 20. stoljeće.

U novom je Vodiču odabrano 100 građevina sagrađenih u tisuću godina. Vodič počinje s najstarijim ranoromaničkim slojevima Katedrale iz 11. stoljeća (doduše, danas postoje samo tragovi temelja i dio obrednog inventara), a posljednja je nova Upravna zgrada Hrvatske biskupske konferencije Nenada Fabijanića.

Sporni stadion

“Uvrštene su zgrade neupitne vrijednosti, za koje vjerujemo da o njihovoj važnosti postoji širi konsenzus struke. Mogući su prigovori zbog izostavljanja nečega, no bit ćemo vrlo zadovoljni ako ne bude dvojbi o onome što u vodič jest uvršteno”, navode autori na samom početku. Na naslovnici je knjige detalj Maksimirskog stadiona Vladimira Turine, no ne prikazuje današnje stanje stvari, već je riječ o fotografiji iz 1961. godine.

Mnogo je građevina s kraja 19. i početka 20. stoljeća, što ima smisla budući da Zagreb tada najviše raste. Najviše je kvalitetne individualne stambene arhitekture nastalo između dva rata, tridesetih godina prošlog stoljeća, a iz tog je razdoblja uvršteno nekoliko vila, uglavnom u sjevernom dijelu grada, kao što su Vila Kraus E. Weissmana te Planićeva Vila Fuhrmann, a prva kuća koja se spominje nakon tih je takozvana Crna kuća Dragomir-Maji Vlahovića iz osamdesetih.

Poslije Drugog rata dominantno je kolektivno stanovanje, ističe se zgrada Drage Galića u Vukovarskoj ulici, kao uzoran model iz tog razdoblja, koja također uvodi red u “tadašnji kaotični prostor Trnja”.

Kompleksan projekt

Novije su razdoblje arhitekture obilježile obrazovne ustanove, vrtići i škole. Počevši od sedamdesetih i vrtića Vjeverica koji je “utisnut” u brežuljak Borisa Magaša na Ksaveru. Vodič, koji je podijeljen po područjima grada, završava jednako specifičnim vrtićem, Šegrt Hlapić u Sesvetama, oblikovanim zbog nepovoljne okoline poput “savijene trake”.

Naravno, za Vodič je bitno i razumijevanje konteksta u kojemu se kuće pojavljuju. Taj je kontekst kod nekih građevina jasnije naglašen, pa se tako, primjerice uz Kuću Stern na Trgu bana Jelačića, koja je nastala preoblikovanjem i adaptacijom nekadašnje secesijske zgrade Vjekoslava Bastla, piše: “vlasnik objekta kao da je već početkom 20. stoljeća prakticirao ono što je u Las Vegasu Venturi prepoznao mnogo kasnije: uglavnom je bila postavljena boca svemogućega Fellerova lijeka u visine dvije etaže”.

Vodič je, dakle, dobronamjeran i potreban i svaka čast autorima na inicijativi za tako kompleksan projekt. No on ima i svoje nedostatke. Ako Vodič služi da nekoga tko slabije poznaje Zagreb vodite po gradu, biste li ga uistinu odveli da pogleda današnje stanje Maksimirskog stadiona, je li to slika najboljeg od arhitekture, kako vam je sugerirano u Vodiču? Na istom se primjeru može vidjeti i neujednačenost Vodiča.

Dok, primjerice, za Osnovnu školu Jordanovac, remek-djelo Ivana Zemljaka iz tridesetih godina, piše kako je “danas devastirana neprimjerenim adaptacijama i neodržavanjem”, priča o stadionu u Maksimiru nema nikakvih komentara, ni pozitivnih ni negativnih.

Nadalje, biste li stranca (naime, tekst je na hrvatskom jeziku pa se pretpostavlja da vi vodite tog nekog po gradu) uistinu odveli da pogleda generiranu građevinu Arene, uvezenu tipologiju, ili bi onaj tko ima senzibiliteta za suvremenu arhitekturu možda ipak radije obišao obližnji vrtić u Laništu, koji posve odudara od tog uniformiranog zagrebačkog kvarta (vrtić nije u Vodiču). Je li nagrada World Architecture Festival dovoljno relevantna da se uvrsti u ozbiljan vodič?

Koga ima najviše

Nije mi lako bilo naći zgradu koje nema u Vodiču, a trebala bi biti, od čega su se autori u uvodu ogradili, no zato ima građevina koje bi se lako mogle izbaciti, od čega se nisu ogradili.

Iako su nastojali izbjegavati ista imena, i to jasno napominju, tri puta su uvršteni suvremeni arhitekt Velimir Neidhart, te otac moderne Viktor Kovačić. Najavljen je i Urbanistički vodič Zagreba koji će obuhvatiti prostorne cjeline kao što su Novakova, Maksimir, Cvjetno naselje, Gredelj...

Ipak nisu trebale biti u knjizi:

- Arena: To je uvezena tipologija, a senzibilizirani za suvremenu arhitekturu radije bi pogledali, sigurni smo, obližnji vrtić u Laništu.

- Stadion Maksimir: Ni fotografijom na naslovnici iz 1961. nije pokazano pravo stanje stvari. Je li danas uistinu takvo da na stadion treba voditi ljubitelje arhitekture?

- Zgrada Ine: Nije to loša zgrada, no je li baš za Vodič? I za samog autora, Neidharta, bilo bi produktivnije da je uvršten samo s ostale dvije građevine.

Manje očiti aduti

- Nama, Trnsko, Aleksandar Dragomanović, 1965. - U doba građevinskog buma u Novom Zagrebu, osim Velesajmskih paviljona Vitića i Rašice, jedino što se spominje jest Dragomanovićeva Nama, kao “vrhunski izraz kasnije ‘bijele’ moderne, konstruktivno racionalna građevina osobita kompozicijskog sklada”.

- Ivan Zemljak, Osnovna škola Trešnjevka, 1930. - Škola na Trešnjevci - kubistički oblikovani volumeni, glatka pročelja i ravni krovovi - navedena je kao remek-djelo međuratne moderne i europski relevantan primjer modernizma.

- Upravna zgrada gradskih komunalnih poduzeća, danas HEP u Gundulićevoj, Juraj Denzler, 1932. - Autori je izdvajaju kao najvažnije djelo međuratne arhitekture u Zagrebu. To je prva gradska uredska građevina s početka 20. stoljeća osmišljena prema postulatima moderne.

Izdvajamo