Tridesetjednogodišnji fotograf Albert Watson bio je manje poznat u široj javnosti sve dok nije dobio zadatak da snima Alfreda Hitchcocka, 1973. godine, za Harper’s Bazaar. Bio je to, naizgled, i ne tako važan članak, o redateljevim kulinarskim specijalitetima pod naslovom “Alfred Hitchcock kuha gusku”. Trebalo ga je, dakle, snimiti uz skuhanu gusku. No, Watson je imao bolju ideju. Redatelj je na snimanje došao u tamnom odijelu, s leptir mašnom i u bijeloj košulji. Fotograf je očerupao gusku, zavezao joj tamnu mašnu oko vrata, i nagovorio redatelja da mu pozira držeći je za vrat. Nije bilo lako s perfekcionistom Hitchcockom, snimanje mu je, naknadno je prepričavao Watson, oduzelo mnogo živaca: “No, ipak, Hitchcock se uživio u ulogu, bio je poput dobrog glumca, na nekim se fotografijama pravio čak da plače.” Watson je nakon tog snimanja postao fotografska zvijezda, snimio je portrete svih važnih protagonista epohe, pa je tako, primjerice, najčešće reproducirana fotografija Stevea Jobsa, na kojoj se drži za bradu, također njegovo djelo.
Već su surađivali
Četrdeset i jednu godinu kasnije, u istoj je pozi, u istom odijelu kao i znameniti redatelj, i glumac John Malkovich. No, je li uspio dočarati taj tugaljivi, čak i pomalo patetičan izraz lica, dok drži oguljenu gusku s mašnom oko vrata? Da, vrlo lako. Ipak je bolji glumac od slavnog redatelja.
Za izložbu “Malkovich, Malkovich, Malkovich: Hommage majstorima fotografije”, fotograf Sandro Miller pozvao je u pomoć svog prijatelja da zajedno ponovno interpretiraju neka od kultnih djela u povijesti fotografije. Rezultat je izložba u galeriji Catherine Edelman u Chicagu. Iako se otvara tek 7. studenoga, već se euforično najavljuje.
Sandro Miller poznat je filmskoj javnosti, ali i u reklamnim kampanjama. Za kratki film “Leptir”, na kojemu je također surađivao s Malkovichem, dobio je u Cannesu nagradu Saatchi & Saatchi kao najbolji novi redatelj. Malkovicha je svojedobno snimao i u Dubrovniku, i to je jedna od njegovih poznatijih serija portreta. A, kada se radila lista dvije stotine najboljih reklamnih fotografa svijeta, dospio je na visoko mjesto. U povijesti je, pak, zabilježen i 2001. Te ga je godine, naime, pozvala kubanska vlada da snima njihove olimpijce, bila je to prva suradnja Kube i SAD-a nakon embarga 1960. Prošle je godine snimao i etnografske fotografije u Maroku; lokalne trgovce, nomade, one koji šarmiraju zmije, tragaju za fosilima...
Ova je izložba, rekao je Miller, posveta svim velikim majstorima koji su ga inspirirali tijekom života, još otkada mu je bilo šesnaest godina i kada se zaljubio u fotografiju, a rad s Malkovichem opisao je kao “nevjerojatno iskustvo”.
Ovaj se fotografski ciklus može čitati, doduše, i kao suptilna kritika posvemašnje komercijalizacije posvuda prisutnih fotografija na koje smo već toliko navikli da ih niti ne primjećujemo.
Proizvođač votke
Primjer je fotografija Che Guevare koju je 5. svibnja 1960. godine snimio Alberto Korda. Che Guevara pozira u specifičnom povijesnom trenutku, zamišljenog pogleda uprtog u daljinu, ispod beretke s petokrakom, u kožnoj do kraja zakopčanoj jakni, s poluvalovitom kosom i bradom od tri dana. Četiri desetljeća kasnije, njegov povijesni pogled dočarava glumac Malkovich. No, ako ijedna u povijesti, ova je fotografija naveliko komercijalizirana. Prvo je postala simbolom revolucije i pobune, kasnije se do boli iskorištavala u komercijalne svrhe, pa je Korda čak tužio poznatog proizvođača votke koji je koristio fotografiju za reklamu svojeg proizvoda. Smatrao je, naime, da ova i slične reklame degradiraju ideju o ovom borcu za socijalne jednakosti. Pobijedio je na sudu, a novac koji je dobio donirao je za zdravstvo u Kubi.
I provokativna djela
Fotograf i glumac u svojoj suradnji ne bježe od kontroverznih radova. Malkovich je tako i protagonist u radu suvremenog umjetnika Andresa Serrana, iz 1987. “Piss Christ” (Popišani Krist), u kojem je umjetnik plastično raspelo uronio u vlastitu mokraću. Serrano je tvrdio da samo želi ukazati na posvemašnju komercijalizaciju religije, jedna od najpoznatijih likovnih kritičarki svijeta Lucy R. Lippard rad je opisala kao “tajanstven i mračno lijep”, a Guardian tvrdi kako je riječ o jednom od najutjecajnijih djela suvremne umjetnosti. No, zbog tog je rada Serrano primao i prijetnje smrću, a kad je ponovno bio izložen 2012. na skupnoj izložbi, neki su Amerikanci tražili od Obame da ga se javno odrekne. Kako će sada reagirati ta ista javnost, kada je pod krunom od trnja izmučeni Malkovich, a preko fotografije se njegova lica provlače crvenkasta izmaglica i mjehurići od mokraće, vidjet ćemo u studenom.
Malkovich je, dalje, u pozi “Identičnih blizanki”, sedmogodišnjakinja, koje je Diane Abrus snimila 1967. godine u New Jerseyu, nakon što ih je pronašla na jednoj božićnoj zabavi za blizance i trojke; dvije blizanke jedino razlikuje izraz lica, jedna se smiješi, druga je namrgođena. Upravo je ova fotografija, paradigmatsko djelo Abrus, inspirirala mnoge teorijske knjige o fotografiji, poznat je esej Susan Sontag koja je njezine portrete ljude s marigina nazvala “freak showom”. Ova se fotografija najčešće opisuje na sljedeći, vrlo točan način: “ima nešto što dugo poslije proganja gledatelja”, a navodno je inspirirala i horor film “Isijavanje” Stanleyja Kubricka, snimljen po Kingovu djelu. Taj osjećaj nelagode koji izaziva fotografija dodatno je potenciran kada je Malkovich u ulozi obje, jednako odjevene, blizanke Cathleen i Colleen Wade, u tamnim haljinama od velveta, s bijelim okovratnicima, s bijelim slušalicama na tamnoj kosi.
Malkovich je, dalje, u ulozi Florence Owens Thompson, 32-godišnjakinje lijepog, no izbrazdanog i umornog lica. Dorothea Lange snimila ju je u privremenom kampu u Kaliforniji; na fotografiji je dvoje od njezine destoro djece, sakrivaju se od promatrača. Fotografija je postala simbolom Velike depresije u Americi.
Ernest Hemingway
U klaustrofobičnom prostoru, uz stolicu kao jedini komad namještaja, pozira kontroverzni pisac Truman Capote Irvingu Pennu 1948., što ponovno ponavlja i Malkovich.
Miller i Malkovich reinterprerirali su još jednu fotografiju Irvinga Penna, onu Pabla Picassa u šetnji Cannesom 1957. godine. Interpretiraju i Victora Skrebneskog iz 1971. godine na s fatalnom Bette Davis s elegantnom cigaretom, te fotografiju Berta Sterna, “Marilyn sa ružičastim ružama”.
Potom se bave s dva rada Andya Warhola: Malkovich pozira kao “Zelena Marilyn”, ali i kao sam Warhol, s bijelom perikom, na autoportretu umjetnika nastalom pred sam kraj njegova života. Pozira i kao što se Hemingway pozirao Yousufu Karshu. S tankim brkovima, u ulozi je Salvadora Dalíja na fotografiji Philippea Halsmana iz 1954. godine.