Jednom je švicarski književnik Max Frisch napisao da ljudi koji nisu dokraja odredili svoj status, koji nisu sasvim egzaktnog zanimanja, duže zadržavaju svoju mladost ili se barem duže doimaju mladima. Zašto? Jer nisu završili svoje formiranje, oni još uvijek rastu, zriju, streme zasluzi da se zovu slikarem, pjesnikom... Oni su još uvijek mladi, bez obzira koliko imali godina, nisu sazreli, nisu okoštali, još se traže...
Bez poistovjećivanja
Bavim se umjetnošću, ta deklaracija sadrži, rekao bih, sasvim zadovoljavajući stupanj istinitosti. Bavim se umjetnošću možda polivalentnije od mnogih mojih kolega - kao slikar, kritičar, galerist... No iako bi preskromno bilo izjavljivati da je u nekom od tih područja moja djelatnost ostala sasvim bez traga, ni s jednim se ne bih baš mogao dokraja poistovijetiti. Još uvijek osvajam formu svojeg djelovanja. Zacijelo je u pitanju neki oblik čuvanja odstupnice, strah od stupice, neke vrste smrti: eto to si, obilježen si, u okviru si, nema izlaza, šanse da budeš nešto drugo, ono pravo!
Sinonim za slobodu?
A možda je tu i određena neodgovornost u igri? Da, neodgovornost, neodrastanje, bizaran način borbe za slobodu. Pa nema li onda za mene ipak nade? Jer, nije li sloboda ipak vezana za umjetnost, skoro pa njezin sinonim? Nema li ipak šanse da kroz amorfnost i slobodu stignem do umjetnosti? (Jer biti doma u umjetnosti, to je ipak pravi cilj, zar ne?).
Da parafraziram i karikiram još uvijek najmlađeg hrvatskog umjetnika Ivana Kožarića: Ja nisam umjetnik, ali sam zato loš galerist. Došao sam do toga da mogu reći da sam na tragu umjetnosti i to bi mi valjda trebalo biti dosta.