Jezik simbola koji je osmislio Keith Haring na određen je način preteča emojija. Nasmiješena lica, stilizirana zemaljska kugla i ostali ideogrami nisu daleko od ilustracija kakve viđamo na današnjim pametnim telefonima. Želja za univerzalnim sustavom komunikacije zajednička je današnjem dobu interneta, Keithu Haringu i drevnim hijeroglifima.”
Ovako rad jednog od najpoznatijih američkih umjetnika druge polovice 20. stoljeća vide Dieter Buchhart i Elsy Lahner, kustosi Haringove izložbe u bečkoj Albertini. Poznato je da je Haringu bilo važno da dopre do šire publike, do masa. Ovaj student slikarstva s njujorške School of Art nije bio za elitistički pristup umjetnosti; slikajući u njujorškoj podzemnoj, istodobno je proučavao povijest teorije komunikacije, prenošenja informacije, crteža, i nakon opsežnih studija za svoje je likovno izražavanje odabrao jezik vrlo jednostavnih simbola koje je publika razumjela i prihvaćala.
Na samom ulazu na izložbu Keitha Haringa u bečkoj Albertini piše da se savjetuje “diskrecija posjetitelja”, odnosno da sadržaj nije primijenjen djeci, ali i za neke odrasle. Nisam za zabrane u muzejima, no lako mi je zamisliti nekoliko domaćih dušobrižnika kojima izložba ne bi dobro sjela. Na Haringovim su platnima eksplicitni prizori seksa i heteroseksualnih i homoseksualnih parova. Na nekim se slikama pojavljuju i prizori grubog nasilja kakvo je Haring vidio na njujorškim ulicama.
Izložba počinje slikom “Andy Mouse”, koja je hommage Andyju Warholu, jednom od Haringovih velikih prijatelja, ali i uzora, s obzirom na to da je Warhol bio stariji. Družili su se u njujorškim klubovima. Ostalo je zabilježeno i da je, kada se Madonna udavala za Seana Penna i pozvala na vjenčanje svojeg dobrog prijatelja Haringa, upravo Warhol bio njegov “plus jedan”. Mickeyja Mousea, pak, Haring je često koristio usporedo kao kritiku opsjednutosti društva potrošačkim mentalitetom, fascinaciju američkom pop kulturom, ali i vlastito prisjećanje na djetinjstvo, stripove koje je čitao dok je boravio kod bake.
Demokratičnost umjetnosti
Na bečkoj je izložbi dopušteno i fotografiranje umjetnina. Posjetitelji su stajali u redovima kako bi snimili selfie uz Haringovu skulpturu, interpretaciju Kipa slobode, u zelenoj, crvenoj i ružičastoj boji, s tagovima preko cijele skulpture. Nije zahvalno nagađati, no vjerujem da bi takva demokratičnost umjetnosti Haringu zasigurno bila bliska.
Neposredan je povod izložbi obilježavanje šezdesete godine života ovog umjetnika. Da nije umro od AIDS-a u trideset prvoj godini, ovaj bi umjetnik, rođen u Pennsylvaniji 4. svibnja 1958., početkom svibnja proslavio okrugli rođendan. Na početku se izložbe fotografijama daje i kontekst razdoblja u kojemu je djelovao Haring: mogu se prepoznati snimke iz ondašnjih novina Ronalda Reagana i Margaret Thatcher, tekstovi o porastu razlika između siromašnih i bogatih, što je socijalno osjetljivog Haringa jako pogađalo, potom prvi novinski tekstovi kada se o AIDS-u vrlo malo znalo, pisale su se potpune besmislice, npr. o pojavi “nove vrste upale pluća koja pogađa isključivo homoseksualnu populaciju”. Na osjetljivog dječaka, rođenog u Pennsylvaniji, koji je veći dio mladosti proveo na njujorškim ulicama, utjecali su, uz socijalne razlike i predrasude, i Vijetnamski rat, ubojstvo Martina Luthera Kinga, ubojstvo Johna Lennona, nuklearne katastrofe...
Keith Haring
Njegova je karijera, tvrde organizatori bečke izložbe, bila kratka, ali meteorska. A svaki umjetnički nastup ujedno i politički čin kojim se borio protiv represije nad građanima, autoritativnih sila zakona, establišmenta, protiv nasilja vladajućih elita, ugnjetavanja manjina, predrasuda, barbarizma. Zalagao se za ljubav, bez obzira na boju kože ili seksualnu orijentaciju. Dobrovoljno je slikao u sirotištima, bolnicama, mentalnim institucijama. Često je učio slikati i djecu koja si to nisu mogla priuštiti, a bila su zainteresirana za takav način izražavanja.
Njegova majka Joan i otac Allen bili su religiozni ljudi. Svu su svoju djecu - a umjetnik je imao tri sestre - nazvali početnim imenom K: Kay, Karen, Kristen te najstarije dijete Keith. U mladosti se pridružio i Isusovu pokretu, a kasnije mijenja stav prema religiji.
Dvije ljubavi - dva Juana
Keith Haring javno je govorio o svojoj homoseksualnosti, no ako je suditi po umjetnikovim biografijama, da je gay, jedino nije podijelio sa svojim vrlo religioznim roditeljima, kojima je govorio da ima “tjelohranitelje”. Tijekom svojeg kratkog života imao je dvije ozbiljne ljubavi: Juana Dubosea i Juana Riveru.
Kako je bio cijenjen i za života, nastupao je i na Venecijanskom bijenalu, u vodećim muzejima i galerijama svijeta, a međunarodni je interes za njegov rad posebno porastao nakon nastupa na Documenti u Kasselu, 1982. Od svoje umjetnosti više je nego solidno živio, iza sebe je ostavio imetak procijenjen na 25 milijuna dolara. Ipak, svoju je umjetnost želio učiniti dostupnom svima, “i klincima iz Bronxa i kolekcionarima”, kako je rekao, pa je u New Yorku otvorio pop up dućan u kojem je po smiješnim cijenama prodavao, primjerice, bedževe. Cinici su tvrdili da je riječ o dodatnoj zaradi, no Haringu to uistinu nije bilo potrebno. Znalo se dogoditi da ga netko zaustavi na ulici i zamoli da nešto nacrta, a on bi to i učinio. Galeristi su se protivili, tvrdili su da si tako snižava cijene. Nisu bili u pravu. Danas je Haring, uz svojeg prijatelja Basquiata (poznat je hommage Basquiatu kojeg je Haring naslikao nakon njegove tragične smrti od overdosea), jedan od najskupljih suvremenih američkih umjetnika. Na izložbi u Beču su ključna djela ovog umjetnika i mnoga su, uz, naravno, ona iz velikih svjetskih muzeja, potpisana kao djela privatnih zbirki. Nisam baš brojala, no od oka mi se činilo da je čak brojčano više radova iz privatnih zbirki. Najbolje na aukcijama prolaze radovi iz prve polovice osamdesetih. Prošle je godine u Sotheby’su u New Yorku njegova slika “Bez naziva” iz 1982. godine prodana za više od šest i pol milijuna dolara (6,537.500 dolara), prije toga rekord je s pet i pol milijuna dolara držala “Posljednja prašuma”, slika koju je iz svoje zbirke prodao fotograf David La Chapelle. Ovo su vrlo visoke svote za suvremenu umjetnost; moderna na tržištu postiže još više.
Na izložbi u Beču točno je stotinu radova. Naziv je “The Alphabet”, abeceda. U popratnom katalogu, naime, donose abecedu umjetnikovih najvažnijih simbola. Mediji su strip, skulptura, slike, crteži. I fluorescentni crteži: prvi put ih je izložio u jednoj njujorškoj galeriji 1984. godine. Plesači su paralelno plesali hip hop, pokazujući povezanost dvaju kultura, grafiti i hiphoperske scene. Pažnju privlači i golema vaza po uzoru na drevne egipatske vaze koje je često znao proučavati u njujorškom Metropolitanu. Prizori na Haringovoj vazi seksualno su vrlo eksplicitni. Teme i motivi su razni: nakon ubojstva Johna Lennona nacrtao je figuru s rupom u trbuhu, potom pas koji laje, policijska palica, njujorški klubovi, utjecaj Paula Kleea i Hieronymusa Boscha, svinja, radio, NLO, dijete koje puže, plesači koji se penju jedni preko drugih, nuklearno stradanje (atomska gljiva), eksplicitni seksualni odnosi i slično.
Jedan od dimenzijama najvećih slikarskih radova na izložbi, koji prelazi petnaest metara po širini i krcat je brojnim likovima, zove se “Matrix”: na slici su lubanje, mitska bića inspirirana Boschom, vizije apokalipse, budilica s ljudskim licem... Moglo bi se satima stajati i promatrati samo tu sliku. Osamdesetih je godina slikao mnoge distopije. Iako je tumačio da je jedno od najvećih umijeća “znati kada prestati crtati”, njegova platna nisu nikad prazna. Dapače, uz njegov će se rad spominjati često horror vacui, strah od praznog prostora.
Ovaj sitan, pomalo bljedunjav slikar koji je uvijek nosio naočale i možda nije odgovarao nekakvom stereotipu uličnog umjetnika (ako takav stereotip i postoji) između 1980. i 1985. godine naslikao je, prema dostupnim podacima, oko deset tisuća ilegalnih crteža u podzemnoj željeznici, neprekidno pod rizikom da ga uhapse. Nisu mu bile potrebne prethodne skice, smisao za kadar na licu mjesta bila je njegova jaka strana. On je na podzemnu gledao kao na “idealan laboratorij” za rad na idejama koje je proučavao, za slikanje figura koje su se obraćale svim ljudima, za ukidanje granice između tzv. visoke i niske umjetnosti. “Ne želim biti klasičan slikar iz ateljea”, “Umjetnost treba biti za sve” i “Javnost treba umjetnike” samo su neki od citata kojima je opisivao svoj pogled. Smatrao je i da apstrakcija nema smisla u javnom prostoru. Bio je to, kako tumače i kustosi izložbe, “kratak trenutak u povijesti kada masovna kultura popa i avangarda nisu percipirane kao suprotnosti”.
Slike na ulicama gradova
I prije nego što je obolio od AIDS-a, bolest je prikazivao kao golemog monstruma. AIDS se u njegovu stvaralaštvu kao tema počinje pojavljivati 1985. godine, nakon što je nekoliko njegovih prijatelja umrlo od ove bolesti. Njemu je dijagnosticirana 1988. godine, a umro je u siječnju 1990.
Osim na ulicama New Yorka, slikao je na zidovima Tokija, Pariza, Berlina. Berlinski je zid oslikao 1986. godine, crvene i crne ljudske figure na žutoj podlozi prostirale su se na više od stotinu metara. No, zid je vrlo brzo prebojen, što su učinili drugi umjetnici. Posebno poglavlje predstavljaju Haringovi radovi nastali dok je boravio u Brazilu, a u tu je zemlju često odlazio. Godine 2013. snimljen je i dokumentarac “Neumoran: Keith Haring u Brazilu”, u kojem redatelji Guto Barra i Gisela Matta otkrivaju njegov zaboravljeni mural naslikan na plaži.
Na njujorškoj se sceni, spomenuli smo, družio s Madonnom, Warholom, Jean-Michelom Basqiatom. Najčešće su izlazili u East Village. Često im se znala pridružiti i Grace Jones: njezino je tijelo Haring oslikao kada je nastupala u Paradise Garageu, ali i kasnije, u mnogim spotovima. Nakon umjetnikove smrti, Madonna mu je posvetila svoju turneju “Blonde Ambition”. S njima je znao izlaziti i pisac William S. Burroughs, koji je ovako opisao Haringov rad: “Po asocijaciji, Keith je važan dio čitavog njujorškog sustava podzemne željeznice. Kao što nitko ne može gledati suncokrete bez da pomisli na Van Gogha, nitko se ne može voziti podzemnom u New Yorku a da ne pomisli na Keitha Haringa. I to je istina.”