Ako ste osamljeni kad ste sami, u lošem ste društvu, reče Sartre i postade jedan od stotina onih koji su rekli nešto pametno na temu samoća. Ali, nije bilo mnogih koji su se odlučivali na radikalnu samoću. Ja, osim onoga o kojem će za koji čas biti riječ, mogu se ovako iznebuha sjetiti meni odličnog mađarskog pisca Atille Bartisa, autora romana “Spokoj”, koji, navodno, najveći dio godine provodi u nekom zaseoku u Transilvaniji.
Ovdje neće biti riječi o tmurnoj Rumunjskoj, nego o srijedi, danu kad je prestala bura, Učki i njezinih 1400 metara nadmorske visine i suncu koje divlja po gotovo golom pejsažu, a zapravo kiparu Mirku Zrinšćaku koji živi ondje, u staroj školi koju je gotovo preuredio u svoj dom. Atelijer je kat iznad i ondje stvara svoje pet, šest, sedam metarske drvene skulpture. One su ga drugi put iz bitnog razloga dovele u Italiju, na Venecijanski bijenale, 1995. u selekciji Igora Zidića. Prvi put je ondje proveo nekoliko godina, studirajući na Accademia delle belle arti u Veneciji kod profesora Emilija Vedove. Uprtio bi na leđa američku vojničku vreću u kojoj je bila tabla špeka, krumpir, luk, pa iz rodne Istre u Veneciju. Dostajalo bi da se malo više potrudio oko Talijana, možda zatražio dvojno državljanstvo, pa da kao i neki drugi naši studenti dobije stipendiju - i prehranu u menzi koja mu se činila kao san! - ali, nije to bio njegov film. Zato sada ima suprugu Marinu, i samu umjetnicu i profesoricu na Akademiji u Rijeci, koja genijalno kuha, dvoje djece u srednjoj školi, svoj art... i gotovo da tu prestaje niz koji Zrinšćaka stvarno zanima. Priznaje, nije lako. Trebaš nabaviti drva za zimu, barem 15 metara, trebalo bi imati i veću zalihu brašna, ulja, šećera, djecu voziti u školu. Ali on je čovjek koji “voli fizički raditi, i navečer biti umoran. Tako da mu san bude miran”.
Umjetnici često glorificiraju veliku samoću, ali imam dojam da je malo njih i prakticira. Što je vas dovelo u pustoš?
- Kao momak, počeo sam rano izlaziti. Negdje do tridesete, svake večeri, s puno socijalnih generacijskih kontakata, i u tridesetoj godini, radio puno poslova, iako sam se bavio i stvarima koje su me zanimale, čitali smo knjige, kupovali ploče... Tad sam malo razgovarao sa sobom i zaključio da bih trebao raditi raditi nešto što ne mogu brzo naučiti. Brzo učim poslove, imam sposobnost imitacije pokreta i cijelog tog tjelesnog sklopa...
Potencijalni glumac?
- Možda... zaključio sam da bih trebao raditi nešto što možda neću naučiti cijeli život. Prema svom karakteru sam to zaključio, i počeo crtati i slikati na ljetovanjima na Silbi, gdje sam se družio s umjetnicima, i zaključio sam, idem ja na Akademiju. Nije to bilo ono da sam ja bio talentirano dijete, pa te svi potiču, hvale... Kad biraš posao mlad, niti ti znaš što hoćeš, niti tvoji roditelji. A kasnije, kako domaći kažu, ‘krepat, ma ne molat’, znači tvrdoglavost, upornost...
Ali morate biti i strpljivi.
- Strpljivost dolazi s nekom strašću, s ciljem, s motivom da sebe realiziraš, da otkriješ sebe i da se promijeniš. Jer umjetnost je možda jedina disciplina u kojoj je bitno da ti sebe mijenjaš. Jer ti nisi idealan takav kakav krećeš u to, to boli, naravno, to je najteže.
Akademija je, dakle, bila stvar trenutka.
- Da, poslije možeš izgubiti volju.
Jeste odmah poslije muljevite Venecije otišli na čisti zrak Učke ili...?
- Ne, otišao sam na godinu dana u Njemačku, imao sam prijateljicu Njemicu koja je bila godinu dana u Veneciji, na razmjeni. Uvijek sam htio imati atelijer, uvijek sam htio raditi, to je bio strašan izazov, studirao sam slikarstvo, i onda smo došli tu, ja sam iz Matulja, bio je prostor za atelijer u Veprincu...
Čula sam da je vaš prvi atelijer bio u trafostanici.
- A ne, ja sam odrastao u trafostanici! Moj stari je bio dispečer u Matuljima, tako da sam dio djetinjstva proveo u toj žici, i onda sam došao u baraku u objekt Elektroprimorja iz Rijeke, također okružen žicom. To je bilo baš u šumi.
Ali već ste shvatili da je samoća plodonosna.
- Možda je kriv taj moj neki ustroj u glavi, ja sam recimo i plovio, vidio toga što ljudi mojih godina nisu imali prilike vidjeti, vidio sam taj mali dio svijeta, i uvijek pokušavam opredmetiti u mislima cijeli svijet. Nikad ne gledam u mislima nešto lokalno, ni nacionalno, nego u formi, forma me zanima.
Niste mizantrop?
- Ne, obožavam ljude i kontakte, imam nekoliko dobrih prijatelja, to su familijarni ljudi, ali nešto moraš žrtvovati. Ako svaki dan govoriš dva, tri sata... kad odem dolje na neko otvaranje, ili neku feštu, tri dana apsolutno ne funkcioniram, jer mi se sve to u jeci vraća u glavu, ‘obrađujem’ sve te razgovore, to je jedna konfuzija.
Ali ništa inspiracija.
- Apsolutno ništa.
Kao neko besmisleno pražnjenje.
- Osjećam se tada jako čudno, moram priznati. Moram se poslije napuniti, reorganizirati... makar obožavam ljude, uvijek sam ih volio, svi su me znali, svuda sam bio... Ali moramo raditi neke ustupke. Svaki posao ima svoje zakonitosti, moraš brinuti da ti energija ne odlazi, da ne teče van. Svaki dan provedem dva, tri sata u šumi. Snimam već 15-ak godina vodu. Evo, to mi nadomjesti ono što možda imaju ljudi koji idu u teatar, jer se svaki dan događa nešto novo...
Inače, ali ne znam tko je to rekao, i ne primijetiš da ti je život prošao između dviju kava, u ugodnom čavrljanju.
- Možda ti umjetnici ne razmišljaju, možda nemaju dovoljno strasti za ono što rade, nisu dovoljno motivirani jer smatraju da je umjetnost sve što se nudi, a baš i nije tako.
Kako ste sa slikarstva prešli na kiparstvo?
- Svoje slike sam uokvirivao, i jednom sam napravio jedan malo veći okvir od kestena što tu raste.... Inače, radio sam action painting, to su veći formati, uvijek ti treba puno boje, stalno si od nje prljav, jako je stresno jer moraš brzo raditi pa ispuštaš puno energije odjedanput... onda sam skužio da je kiparstvo maraton, a ovo je sprint.
To je Jackson Pollock radio, a on je baš bio kolerik.
- Je, i moj profesor na Akademiji, Emilio Vedova. Par skulptura sam napravio, to mi se sviđalo, taj laganiji, promišljeniji rad koji dugo gradiš... To je bilo 1987., isprva sam radio neki ready made od bačenih komada željeza, drva, kamena... a onda samo drvo.
Evo, tu u dnevnoj sobi jedna je od veličanstvenih skulptura iz tog vremena, petmetarska skulptura, već znamo da je iznutra šuplja...
- Nabavljam drvo u Našicama, Đurđenovcu, Slatini, kako kad, maksimalna dužina koju kamion može voziti je sedam metara... te su šume prekrasne, kad sam ih vidio, tu senzaciju, tu zapanjenost osjetio sam kad sam prvi put vidio Kornate, isti adrenalin te uzme kad vidiš i jedno i drugo. A dvije dijametralne stvari. Motorkom napravim vanjski oblik, prepilim ga uzdužno, ‘ispraznim’ na centimetar, suši se godinu i pol, onda se forma spaja sa svojom polovicom, dodaju se druge forme... ovu skulpturu radio sam tri godine. To ‘pražnjenje’ drva postupak je poznat već u srednjem vijeku jer puno drvo pukne, a ovo ne, jer se brzo osuši.
Oblici su to koji nemaju veze ni sa sadašnjošću, ni s prošlošću, nemaju priču.... ili za vas možda imaju neku priču...
- To je neka moja evolucija. Kad sam počeo raditi, polako sam gradio te oblike, nisam htio ikoga zapanjiti bilo čime, slagao sam malu abecedu tih zakrivljenja, formi, jer toga imaš svuda u svijetu, tih napetosti u prirodi, a najmanje sam gledao povijest umjetnosti, nije me zanimalo tuđe, zanimalo me nešto gdje ja mogu krenuti naprijed. Otvarati put nekom abecedom, da bih mogao jednom neki esej napisati, da napravim usporedbu.
Publika u Zagrebu posljednji vas je put vidjela u Umjetničkom paviljonu.
- Stalno sam mislio da ovom tu radu nešto fali, i onda sam napravio dodatak, i po tom dodatku sam dobio inspiraciju i napravio cijelu seriju koja je bila u Umjetničkom paviljonu. U svom radu vidiš nešto gdje bi mogao ići naprijed... Za sve to mogu reći da je moja evolucija, nije ničija druga. Rad se zove ‘Budi sretan da forma nema kraja’. Dajem imena pomalo humoristično, po starim muzičkim albumima. To je bio neki hipi-album sedamdesetih.
Volite sedamdesete?
- Odrastao sam na toj muzici. Hendrixu, Janis Joplin, Santana je bio prvi bend koji me totalno oduševio... Sad slušam Treći program dok radim jer mi se ne da te stikove nabavljati, ni CD-e, ne želim ništa namještati, gnjaviti se s tim. A ovdje ima odlične glazbe, odličnih govornih emisija...
Neki slikari vole kad im netko dođe u atelijer dok rade, pričaju.
- Ne mogu tako, uvijek sam pod adrenalinom. Ujutro se ustanem, čistim kuću sat vremena, kontra svih umjetničkih uzusa, zatim šetnja pasa, spremanje drva... i tek onda rad. Nikad nisam tako opušten da bih s kolegama, recimo mojim prijateljima Goranom Štimcem ili Sinišom Majkusom, pričao o umjetnosti. Pričamo o maslinama, arheologiji, muzici...
Kako je izgledala vaša mladost?
- Super. Sa 14 godina, pošto me ništa nije zanimalo, stari me pita - bi li ti bio mesar? Htio sam da budu zadovoljni, pa sam rekao da, a on je poznavao nekog šefa, i pošao sam u Maribor. To je bila prva škola učenika u privredi koja je bila priznata za srednju, tako sam se jedino mogao upisati na Akademiju. Radio sam godinu dana kao mesar, vidio da to nije baš za mene, išao sam ploviti dvije godine, na ‘stranca’, svuda, Karibi, Amerika, Škotska, Irska, fantastično. Promatrao sam način života, privrede, što se uvozi, izvozi, sve me zanimalo. Kad sam se vratio, u 3. maju sam skidao ruzinu, pa počeo svirati saksofon, ali su mi stradali zubi.
Razumijete se u meso?
- Kako ne, to je bila vrhunska škola, i još sam bio na praksi u najvećoj mesnici u Jugoslaviji. Pripremao sam meso, osam sati na dan, imaš posla da se ubiješ.
A svuda krv.
- Možete misliti kad dođete na praksu u klaonicu sa 14 i pol godina prvi put! Stotine svinja se kolje u hipu. Dernjava, miris krvi... Pločice su pune krvi. Bikovi i krave udaraju batom po glavi, padnu, onda ih zakolju, i onda ih dižu gore. Tamo sam radio pomoćne poslove. Tamo su glavni klaoničari, ja sam bio mesar sjekač, to je onaj što prodaje.
Sva sreća što postoji Venecijanski bijenale. Kako vam je bilo?
- Kako? Došla su tri profesora s američke umjetničke akademije i pitala me bih li ja predavao kod njih. Bio sam sa suprugom Marinom, i naš sin Josip je već bio na putu, pa sam to odbio. Stvarno me to više nije zanimalo, da bih ja nekoga nešto učio... puno naših kolega, odličnih umjetnika otišlo je u profesore. A možda su umjetnički mogli dati puno više.
Kad ste došli u ovu školu, ona je bila napuštena, derutna.
- Da, prije je više ljudi ovdje živjelo, sad nema nikoga. Rodio se Josip, naše prvo dijete koje sada ima 19 godina, a mi smo još bili u derutnoj baraci, bez izolacije, znali smo naći čarape smrznute kraj kreveta ujutro... a snijeg po dva, tri metra. Onda smo počeli uređivati školu.
Jesu li vaše skulpture postale veće zato što ste imali više prostora?
- To je jedna mjera. Netko mjeri ‘zlatni rez’, ja to imam nekako u sebi, a i taj trupac je limitiran, premda ja to mogu nadoštukati koliko želim. Ali ta visina od sedam metara respektabilna je visina koja može stati u veliki prostor, a da je taj prostor ne proguta. To je, rekli bismo, jedan bijenalski format. Postoje izložbe koje imaju bijenalski format, i one koje to nisu. To je u shvaćanju umjetnika - je li on došao do toga da sebe može procijeniti.
Dok hodate šumom, kakve vam misli prolaze glavom? O životu, smrti?
- Ne baš. Gledam pejsaž. Gdje su nekad ljudi živjeli, gdje je spilja, čitam neke znakove kartografski, kako se priroda mijenja, fotografiram vodu. Ali kad baš pitate, daleko od toga da nisam svjestan prolaznosti, i to doživljavam tako da mi je sad važniji svaki dan.
Ipak?
- Da. Ne želim propustiti dan. Zato na kraju i to druženje shvaćam kao da sam možda nešto propustio, što je možda malo i ružno...