Knjigu o pomalo zaboravljenoj i do sada praktički nevaloriziranoj slikarici Nataši Cetinić napisala je Branka Hlevnjak, a izdao DesignART, dok predgovor piše Tonko Maroević. Podnaslov je monografije “Slikarica Mediterana”, a prati stvaralaštvo umjetnice rođene u svibnju 1940. u Blatu na Korčuli, do njezine prerane smrti.
Nataša Cetinić diplomirala je 1964.godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi Miljenka Stančića, nakon čega je bila i u majstorskoj radionici Krste Hegedušića. Slikala je u ateljeu u Medulićevoj 12, poznatom dvorištu gdje su ateljee imali mnogi hrvatski umjetnici, neke od njih kasnije je i naslikala. Drugi se njezin atelje nalazio u Prigradici, i tamo je često znala stvarati.
Stari i nemoćni
Prvi put je izlagala 1966. godine, riječ je o diplomskom radu “Portret starice”, za koji joj je pozirala njezina baka. Kasnije će u ULUPUH-u, na Dan žena, izlagati djela na temu starih Blaćanki. Tema starosti, podsjetimo, danas je vrlo aktualna kako u slikarstvu tako i u suvremenoj fotografiji, Sedamdesetih se priklonila i poznatoj umjetničkoj grupi Biafra, u sklopu koje su, kako tumači Branka Hlevnjak, “stari i nemoćni, bolesni i hendikepirani, ružni i sama smrt dobili pravo na kreativnu interpretaciju i slikarsku intepretaciju.
Bavila se i apstrakcijom, zajednički su nazivnik svih slika jake emocije.
Njezina se ostavština čuva na Korčuli, u Blatu je naime Memorijalna galerija Nataša Cetinić. Među ostalim tamo se mogu pronaći dnevnički zapisi, bilo pisani, bilo u akvarelu, i pisma majci. O ateljeu u Prigradici danas se brine njezina nećakinja Tanja Cetinić, a tamo još “stoje školjke raznih oblika koje su joj poslužile kao predložak ili poticaj za slikanje”, kako tumači autorica monografije, koja nastavlja: “Čitala je Baudelairea, Sartrea, Prousta i Rakovu obratnicu Henrya Millera, o čemu svjedoči njezina privatna atelierska biblioteka”.
Surađivala je s Lujom Lozicom, prvo je izlagala u izlogu-galeriji koji je ovaj umjetnik vodio u kinu Jadran, potom ju je zvao kada je otvoren Hotel Intercontinental (danas Westin), da pokaže, može se pročitati u monografiji, “stari Zagreb i njegovu dugu građansku tradiciju”. Nataša Cetinić naslikala je tri portreta dama u krinolinama u ambijentu grada 19. stoljeća na golemim trgovima. Bili su to portreti njezinih prijateljica, ekonomistice Nade Grego koja je autorici monografije rekla kako i danas odaju njihove karaktere, ona je Dama s psom na slici, Dama u crvenom je inženjerka Vjera Urlić, a Dama sa suncobranom Nataša Cetinić.
Tih je godina u razgovoru za Studio, koji je izašao pod nazivom “Živim od kista”, isticala koliko voli svoj posao. U rodnom je kraju, pak, često slikala procesiju, kao tumači Hlevnjak, “gotovo na stripovski način”, iz raznih kuteva i uglova, dinamično, mijenjajući pogled s procesije, muškaraca i žena zbijenih u tamnoj, svečanoj odjeći na obližnju arhitekturu i sl. Riječ je o poprilično velikom ciklusu, dio je izložila u Galeriji Forum, pedesetak crteža.
Dalmacija koja nestaje
Jedan od najvažnijih ciklusa u njezinu stvaralaštvu, ujedno i prekretnica, dogodio se sedamdesetih godina. Naime, 1979. izložila je slike velikih formata pod nazivom “Smrt, sprovod i greb”, slikajući skrušene, pogurene ljude, mrtvace, skupine pred crkvom, krikove i plač, narikače, klečanja na klupi. Paralelno slika ciklus Dom starih i nemoćnih. Ivo Tomljanović zapisao je u Borbi, kako “slike ostarjelih otočana govore vrlo istinito o napuštenim i iseljenim otocima. Ona je slikarica Dalmacije koja nestaje”.
U njezinoj je karijeri važan i opus posvećen portretima. Čitavu je jednu izložbu bila posvetila glumici Mariji Kohn, koju je slikala kao Vojnovićevu Jelu, u monodrami iz 1978. , poraženu ženu na zalasku života. Naslikala je više autoportreta tijekom karijere, u jednom slučaju sebe kao Jelu. Često je slikala i svoju majku, Vicu Cetinić, uz koju je bila jako vezana. Osamdesetih je slikala portrete, na manjim ili većim formatima, svojih kolega, umjetnika, pa književnika, pjesnika, povjesničara umjetnosti i sl.
Branka Hlevnjak ističe portret Stipe Sikirice, koji je smješten u desnom uglu slike kojom dominira “sjena kipa Ivana Meštrovića”. Na slikama su i Marija Ujević, Ivan Kožarić, Dobroslav Silobrčić, Danijel Dragojević, Šime Vulas, Nives Kavurić Kurtović, Oton Gliha, Dubravka Babić, Goran Tribuson, Igor Rončević i mnogi drugi.
Nataša Cetinić
U kasnijim je fazama poznat njezin ciklus “Barke, borovi i agave”. Među posljednjim je slikama “Odlazak”, iz 2001. godine, a kako piše Branka Hlevnjak, “umjetnica već zna svoj usud i neposredno će poslije ove posljednje serije slika preminuti”.