Stipan Tadić na izložbi “Hrvatske planine” u Laubi izlaže pet platna velikih dimenzija, u tehnici ulja ili ulja i jajčane tempere, i par manjih slika, ulja na staklu. Na slikama nema ljudskog lika, ako se izuzme jedan sasvim maleni, na biciklu prikazan s leđa na jednoj od slika, i naravno, tragovi koje ostavlja čovjek u prirodi.
U stvaralaštvu ovog umjetnika naviknuli smo na ljudski lik. No, to nije najveći pomak kod Tadića, najvažnije je u novom ciklusu, a to je načeo i u prethodnom, da se ne boji svojevrsnih tabua koji postoje u suvremenoj umjetnosti. U prethodnom ciklusu koketirao je sa žanrom naivnog slikarstva, sada s prikazom krajolika, planina naslikanih u trenutku kada zalazi ili izlazi sunce, primjerice ružičastih oblaka i ljubičastih planina, koji su u kombinaciji na jednoj od slika: Sv. Rok (“Malo sam se zaigrao bojama, želio sam još više otvoriti kolorit”, kaže mi). Sve to, u opisu graniči s poimanjem kiča, no kod Tadića kiča nema. I tu je njegova slikarska hrabrost: mijenja se, ne boji se tabua, uhvatio se ukoštac s motivima koji imaju tanku granicu i tu granicu nije prešao.
U intervjuu Globusu rekao je, i na dobrom je tragu, da biti ironičan prema nečemu zahtijeva minimalan trud, dok ljepota zahtijeva mnogo veći. Puno radi, produktivan je, čak mi se čini da je imao više od devet samostalnih izložbi, kako stoji na papiru, no ta produktivnost u Tadićevom slučaju nije nauštrb kvalitete. Ne dozvoljava da ga se svrsta u ladice: upoznali smo ga, osim diplomskim radom, sa svim njegovim prijateljima, obitelji i poznanicima naslikanim u prenapučenom HNK, upečatljivim grafitima tik do Hrelića.
I kasnije je radio niz gradskih motiva, no da nije samo žanrovski slikar, slikar grada, pokazuje to i novim ciklusom. Uvijek mislim da sam o njemu puno pisala, no uvijek me isto tako uspije iznenaditi. Stipan Tadić, također, ima i kvalitetu koju vole i likovna publika, ali i mediji i društvene mreže: svaka se njegova izložba danima unaprijed najavljuje, pažnju će zadobiti i prije samog otvaranja.
U novom ciklusu slika Biokovo, Sveti Rok, Ravnu Goru, Sljeme, slika vrhove planina. Na slici, primjerice, koju je nazvao “Sljeme2”, dolje, u podnožju je noć, dok je nad planinama dan, pa ova konkretna slika ima i jedan nadrealan element. Slike su velikih dimenzija, nastale su dok je boravio u Leipzigu, djelomice je nešto prethodno i skicirao na terenu, služio se i topografskim kartama. Djelomice je na njega utjecalo što je u njemačkim muzejima uživo vidio slike pezjažista Caspara Davida Friedricha, čije boje izgledaju puno drukčije nego na reprodukcijama.
Malo se suvremenih autora bavilo temom planine, među iznimkama je Josip Zanki koji se bavio Velebitom, a Zanki je inače i jedan od nekoliko predavača uz izložbu u Laubi.
Tadićevo slikarstvo svakako daje živost hrvatskoj slikarskoj sceni, daleko je od sterilnog, ne pokazuje, srećom, ama baš nikakvu namjeru ići uz struju.
Izložba traje od 18. siječnja do 3. veljače.