Važne su neke uvodne napomene o sadomazohizmu. Kao najvažnije, bilo bi neodgovorno i provincijalno izjednačiti ga, na bilo koji način, s nasiljem. U zakutnim dućančićima ili, radije, na praktičnim i preglednim web-siteovima, revni posjetitelj amateur naručuje kondome s pijetlovom krijestom, Li Dog maske i magnum dildo, na sveopću radoznalost, obznanjujući svijetu da je riječ o čovjeku koji poštuje nijanse. Zašto? Sadomazohizam je radnja inscenirana nasilja, igra koja se temelji na iskorištavanju društvenih stereotipa u svrhu seksualne razonode. Naravno, ponegdje se najčešće zahtijeva određena doza despotizma, o kojemu postoji uzajamni sporazum, ali to su opća mjesta. Seks nema nikakve veze s demokracijom, o tome je još pisao Mario Vargas Llosa, a demokracija ima veze jedino s građanskom dimenzijom osobe, dok ljubav, želja i užitak, kao i religija, pripadaju privatnom području u kojemu su, prije svega, važne različitosti, a ne podudarnosti s ostalima.
Jedino o čemu, dakle, oko sadomazohizma vrijedi raspravljati, i o čemu je najzanimljivije raspravljati, jest priroda tih patologija, o onome, dakle, što se komeša iza gromoglasne erekcije čovjeka koji u punoj kožnoj opremi, sa svim nakurnjacima i buzdovanima, u kolektivnoj mašti, izgleda kao Power Ranger iz pakla. Ovoga je ljeta to pitanje postalo od značajnog interesa za društveno međumrežje kada su, opravdano, fotografije Kiere Cervantes (koja je, uz sve fizičke atribute, ponijela i kvalitetno porno ime) zadužile privatne zahodske seanse, glupo bi bilo sumnjati, mnogih znatiželjnika i znatiželjnica. Kiera Cervantes, odnosno ICE Bae, ili “vrela nacistica”, kako joj je dodijeljen nadimak, službenica je teksaške Carinske i granične patrole koju su svjetske fotografske agencije posnimile kako s američkim potpredsjednikom Mikeom Penceom obilazi, kažu smrdljive i prenapučene, pritvorne imigrantske centre. Onako utegnuta u vruću crnu uniformu domovinske sigurnosti, propetih grudiju, vrata nalik labudu pa sve to uokvireno oružjem, pendrekom i principijelnim konjskim repom, ICE Bae je dosegla preko par stotina tisuća followera u tek nekoliko prešetavanja pred ubogom meksičkom čeljadi. Javna je fiksacija, sve u svemu, bila u toj mjeri prepoznata da su o Cervantesovoj, na ovaj ili onaj način, pisali manje-više svi svjetski mediji, uključujući CNN koji je u ovom slučaju postupio neobično optimalno pa je za prilog zadužio Richarda Questa, reportera kojeg su u njujorškom Central Parku uhvatili kako šmrče meth, a nedugo zatim in flagranti, dok je u autoerotskoj asfiksiji nastojao dokinuti unos kisika u mozak. Malograđansko se snebivanje kritičara prelijepe Cervantesove svodilo na manje-više jedno te isto impotentno rezoniranje - kako se kao seksualni simbol može ustanoviti žena koja je čuvarica u nečovječnom i zvjerskom projektu kao što je “smrdljivi i prenapučeni” kazamat za imigrante i ubogu meksičku čeljad? Kako je moguće da je netko u stanju sliniti nad vještičje ledenoj kućepaziteljki ‘konclogora’, kako liberalno-lijevi američki portfelji zovu ove Trumpove prihvatne centre? Odgovor je - pa upravo valjda zbog toga. Jer teško da bi jedna nježna pekarica, lica kao u pivara, koja zatrudni čitajući Ljubavnika Lady Chatterley akumulirala isti efekt.
Iskustva konclogora
Historija popaljivanja na slične “fašističke” figure poput ovdje rečene ICE Bae obilata je i nimalo komplicirana. Primjerice, u Izraelu je, tijekom ranih 60-ih, iz posvemašnje tišine, iz misterije o iskustvima koncentracijskih logora rođena efemerna književna struja čije su knjižice masovno prodavane po kioscima u Tel Avivu - fenomen Stalag (prema njemačkom Stammlager, zarobljeničkom ili konc-logoru, koji se nekad koristi i kao sinonim za židovskog zarobljenika). U tim se džepnim novelama, s fenomenalnim grafičkim, stripovskim obradama, na hrapavom celuloznom papiru počela oblikovati jedinstvena, kontroverzna stalagarska fiksacija koja je njegovala nacističku “šik estetiku”, ustvari pop viziju najmračnijih horora proteklog stoljeća. Kako je to izgledalo? Knjižice su općenito bile napisane u prvom licu, predstavljeni narativno poput realnih sjećanja preživjelih Židova, ali su bili čista fikcija. Osnovna je poetska sloboda te nevjerojatno zabavne struje bila vazda ista - određena ženska SS pukovnija, naoružana izglancanim bičevima, prsata i u petama, poput naše ICE Bae, okrutno se zabavlja mučeći američke i britanske pilote dok se ovi ne uspiju osloboditi. Zatim, na dijelu osvete, zatvorenici siluju i ubijaju svoje otmičarke u eksplicitnim scenama tvrdog pornića. No, važnije, zašto je upravo na ovom tlu stvorena fascinacija nazi-dominama koje u scenama besprizornog nasilja seksualno zlostavljaju ojađene Saveznike samo da bi kasnije u narativnom raspletu zadužile istu sado-mazo sudbinu?
#ICEBae got me like pic.twitter.com/lzSGKbUmLY
— Eric Demamp (@ericdemamp) July 16, 2019
Sve do suđenja Adolfu Eichmannu početkom 60-ih u Izraelu je postojao veo misterije, pioniri nove države u Obećanu su zemlju stigli bježeći, a bijeg je u jednakoj mjeri bio geografski koliko i unutarnji. Zabezeknuta djeca tih žrtava dostižu pubertet bez razumijevanja europskih pogroma, a i mnogi oni koji su konclogore zaobišli počeli su osjećati zdravu fascinaciju tabuom. Suočeni sa svim stvarima nedorečene prirode postavilo se nekoliko pitanja: Kako je toliko malo Nijemaca ubilo toliko Židova? Jesu li preživjeli bili nacistički kolaboracionisti? Što su od svog tijela imali za ponuditi da bi konačno preživjeli? Država Izrael zamišljena je kao snažna u stvaranju, čelična enklava načičkana ljudima koji umiju pokazati zube. Tako je zamislio Ben Gurion pa je po tome odabrao nove građane Obećane zemlje. Odabrao je hebrejski kao službeni jezik, prezirući jidiš, a mnogi preživjeli kasnije su dobili zabranu ulaska u izraelsko-arapske ratove - no, ne iz razloga jer se smatralo da bi ih se valjalo izolirati od novih oblika horora, naprosto na njih se gledalo kao na preslabe da mu se efikasno odupru. Subverzija, misterij, i nepisano pravilo da su tabu i pornografija na pljuvomet udaljeni rođaci, novu su generaciju natjerali da prirodno izokrene praksu i sama popuni glasne praznine nastale u postratnoj tišini. To su učinili dramatiziranjem i naglašavanjem situacija u kojima je pokoravajuća moć bila najizglednija - izmještajući sadomazohizam, bičeve i domine u barake Buchenwalda, Treblinke i Dachaua, legitimirajući, potezom pera, društvenu dramu u srcu cionističke ideologije. Ta je drama značila i da se očituje oko onoga što je a priori dosljedno odbijeno - da je kazna neodvojiva od ekonomije zadovoljstva. U odnosu na tadašnje izraelsko društvo, grafički prikazana pornjava, sa sisatom nacističkom dominom u sredini, morala je biti gotovo katarzično bačena rukavica u lice - što autoritarnoj državi, što ušutkanim preživjelima, a napose cjelokupnom europskom sentimentu. Sjetimo se ucviljene Adornove fraze - “Pisati poeziju nakon Auschwitza je barbarski”. Okej, onda jebeš poeziju, pisat ćemo porniće.
Kultna knjižica
Stalazi su svoj vrhunac doživjeli negdje 1965. kada izlazi kultna knjižica “Ja, privatna kučka pukovnice Schulz”, nakon čega vlasti dolaze do saznanja da je prevršena svaka mjera i u gestapovskim akcijama diljem zemlje konfisciraju sve primjerke stalagmerskog sadomazohizma kojeg su se mogli domoći. Na sreću, nije moralo proći naročito vremena prije nego su u, doduše, nešto blažoj formi stalazi udahnuli novi život talijanskoj kinematografiji, u valu praktično nazvanim Sadiconazi. Filmovi ovog žanra čine bezbroj varijacija, od sjajne do trash produkcije, estetske pretenzije i zapleta, a svi zajedno zamišljaju nacističku ikonografiju kao dio seksualne drame i napetosti. Iza nacističke simbologije (one što Susan Sontag tvrdi da ‘pobuđuje znatiželju’) u pravilu je montirana nekakva ševa čija je svrha fizičko nasilje kao sredstvo ultimativnog seksualnog zadovoljstva. Među izvanrednim (ne trash) talijanskim produkcijama valja spomenuti njih nekoliko. Prvi je, jasno, “Pad bogova”,velikog talijanskog režisera Luchina Viscontija, koji je poslužio kao vrelo inspiracija mnogih nadolazećih sadiconazi filmova. U središtu radnje nalazi se razmažena zvjerka iz njemačke aristokratske obitelji koja se spori oko kontrole jedne čeličane, a glavni protagonist, u Noći dugih noževa, opsjednut sodomitima i u cijelosti neuravnotežen, organizira homoseksualne orgije s časnicima Sturmabteilunga i stupa u incestuozan odnos sa svojom majkom. Svi su ovdje lijepi, ledeni i apsolutno đavolski, a Visconti nemilosrdno zakucava sekvence u kojima se nacizam ukuhava u poludjelim berlinskim kabaretima. Valja napomenuti da je te 1969. godine film bio nominiran u kategoriji Oscara za najbolji scenarij. Nadalje na toj liniji treba spomenuti i film “Noćni portir”, Liliane Cavani, smješten u konclogoru gdje se raspliće fatalna sadomazohistička drama između SS časnika i njegove židovske žrtve. Neodoljiva Charlotte Rampling koja, u toplesu, s tregerima prebačenim preko majušnih grudiju pleše pred prijetećim uniformama SS oficira možda je i najupečatljivija scena koju je proizvela sadiconazi kinematografija. Spomenimo još i “120 dana Sodome”, velikog Pier Paola Pasolinija, jedan od, lako je zaključiti, najkontroverznijih filmova 20. stoljeća, u kojem se, za vrijeme nacističke okupacije sjeverne Italije, u srednjovjekovnoj palači okupe sudac, predsjednik, biskup i vojvoda i postave libertinski obred u kojem se seksualno i sadistički iživljavaju nad devetero otetih mladića i djevojaka. Tih 120 dana Sodome upražnjavaju, između ostalog, i sastancima s četvero starih prostitutki koje im bizarnim, eshatološkim pričama raspaljuju maštu i dovode do ludila. (Pasolini je nedugo nakon premijere filma ubijen u nikad razjašnjenim okolnostima).
Uniformirani fetišist SS-a
Dakle, naizgled šokantna, seksualna fiksacija ‘vrelim nacisticama’ nije ni friška ni skandalozna, dapače, savršeno se uklapa u prirodu logike i želje i odgovara glavnim ciljevima sadomazohizma: erotizacija figure moći, seksualizacija prepreka, fetišizacija nasilja, dominantnog učitelja itd. Čak štoviše, ako se zadržimo na židovskom slučaju: pa što bi moglo biti perverzno erotičnije od uniformiranog fetišista SS-a i nastrane aure koju odašilje? Ili prevedeno na moderni jezik - što bi jednom Meksikancu moglo biti napetije od hladne ICE Bae čija su napeta prsa prekrivena znamenjem imigracijske službe, a ne radnim traperom? Iako će se, slutim, nekome tako činiti, ovdje nema političke poruke. Ni Jevrej ni Meksikanac, u konkretnom se slučaju, ne identificiraju s mučiteljem, eventualno sa svojim ili tuđim isukanim falusom, koji pak po ničemu nije ovlašten da odlučuje. U krajnjem smislu riječ je o ničem drugom nego o životnoj opciji, načinu razumijevanja uživanja, kazalištu kazne. “Boja je crna, materijal je koža, zavođenje je ljepota, opravdanje je iskrenost, cilj je ekstaza, fantazija je smrt”, napisao je De Sade. Pa ako će se neki pritom usuditi skončati i život ispijanjem varikine i kušanjem izmeta, kao što Pasolini predlaže u svojih “120 dana Sodome”, neka im.