Malo nakon šest popodne prošlog ponedjeljka Zdravko Mihočinec započeo je u muzeju Mimara još jednu aukciju umjetnina. Zimska aukcija, kako je naslovljena, imala je u ponudi djela moderne i suvremene umjetnosti, s time da se veći dio odnosio na "suvremene" radove iz Zbirke Filip Trade.
One koji nisu prodani prije mjesec dana, na aukciji koju je također vodio Mihočinec, ali tada na Zagrebačkom velesajmu. Pedeset i peta aukcija koju ovaj diplomirani povjesničar umjetnosti održava već šesnaestu godinu zaredom, u organizaciji svoje aukcijske kuće Kontura, razlikovala se stoga poprilično od svih prijašnjih kad je riječ o ponudi djela.
Naime, Konturine aukcije nudile su sve dosad gotovo pa isključivo klasike moderne, u jednom vrlo širokom rasponu poetika - djela Crnčića, Slave Raškaj, Uzelca, Stančića, Glihe, Šimunovića, Murtića... Znalo se na tim aukcijama pojaviti i pokoje djelo nekog od suvremenih umjetnika, ali nikada u ovolikom broju kao sada na Zimskoj aukciji u Mimari, u čijoj se podrumskoj prostoriji okupilo tridesetak ljudi. Svaki sa svojim brojem strpljivo je čekao da Zdravko Mihočinec predstavi djelo za koje su došli nadmetati.
U ponudi je bilo više od dvije stotine djela, od kojih tridesetak majstora moderne, a ostala su bili radovi suvremenih umjetnika iz Zbirke Filip Trade koji nisu prodani te su se sada nudili na pedeset posto procijenjene vrijednosti. Unatoč prilično velikom broju predmeta, aukcija je tekla brzo; iskusni aukcionar prelazio je s djela na djelo ne čekajući predugo novu ponudu. Ako ponude nije bilo, to ga nije previše uznemiravalo, a sve je bilo gotovo malo prije sedam sati. Na aukciji koja nije trajala ni sat vremena nije prodano mnogo, ali Mihočinec ne vidi u tome problem. "Prodat će se nakon aukcije", kaže.
U razgovoru koji smo vodili tijekom postavljanja aukcijske izložbe, nekoliko dana uoči same aukcije, imao je i neka svoja predviđanja, koja su se na kraju pokazala prilično točnima. Za rad Slavka Kopača iz 1961. godine očekivao je da će postići dobru cijenu, što se i dogodilo. Prodan je, naime, za dvostruki iznos od početne cijene. Nije, međutim, mogao predvidjeti da će vlasnik Kožarićevih djela, pet akrila na platnu, u zadnji tren povući radove.
Važan je interes nakon aukcije
Objašnjenje? Našao je kupca koji je dao ponudu koju nije mogao odbiti. Na aukciji je bio ponuđen i prilično velik broj fotografija. I tu je Mihočinec dobro procijenio da će teško pronaći kupca. Nije prodana, naime, nijedna. Za djela Miljenka Stančića, Ive Šebalja, Đure Pulitike, Ede Murtića i Josipa Trostmanna, među ostalim, koja nisu tog dana dobila nove vlasnike, gotovo sa sigurnošću misli da će ih vrlo brzo dobiti.
"Ako prodamo između 15 i 20 djela, zadovoljni smo prvim korakom. Drugi korak je interes poslije aukcije. Tako je svuda vani, pa i kod nas", rekao je uoči aukcije na kojoj je na kraju prodano 15 djela.
Aukcijska kuća Kontura sve je donedavno, do pojave Art Salona, bila jedina institucija koja kod nas kontinuirano, od 2003., organizira javne aukcije umjetnina. Osim aukcijama, Mihočinec se bavi i galerijskim poslom i procjenom umjetnina kao sudski vještak te već skoro trideset godina izdaje magazin Kontura, posvećen hrvatskoj likovnoj i vizualnoj umjetnosti. Mihočineca se povezuje i s pokojnim kolekcionarom djela hrvatskih slikarica 19. stoljeća dr. Josipom Kovačićem, s kojim je surađivao godinama još otkad je bio student povijesti umjetnosti, a kao Kovačićev jedini nasljednik skrbi o njegovoj ostavštini. U jednom je mandatu, od 1996. do 1999., bio i ravnatelj Samoborskog muzeja.
O interesu za suvremenu umjetnost na tržištu Mihočinec kaže kako su oni u Konturi znali i prije da za suvremenu umjetnost postoji jedan normalan interes, što znači da nije ništa intenzivniji u odnosu na modernu. "Naprosto je riječ o različitim kolekcionarima. Oni koji sakupljaju suvremenu umjetnost nisu zainteresirani za modernu ili su jako malo zainteresirani za nju. Njih ne zanimaju djela Bukovca, ni Račića, ni Becića, čak ni ekspresionizam. Zanima ih umjetnost iza Drugog svjetskog rata. Jako su pedantni i pristupaju s velikim žarom, kao i kolekcionari djela od sredine 19. do 20. stoljeća."
Kupci malo kalkuliraju
Kad je riječ o mlađoj i srednjoj generaciji umjetnika kao što su Fiolić, Kožul i Tadić, s razlogom su, tvrdi Mihočinec, imali očekivanja. Tadiću su, primjerice, prodana tri rada, i to jedan po višestruko većoj cijeni nego što je bila početna. Fiolićevih radova bilo je dosta u zbirci Filip Trade, a na Zimskoj aukciji ponuđeno je osam komada, od kojih su prodana dva.
"Posve je jasno da ako zbirka ide kroz stečajnu prodaju, kupci i malo kalkuliraju, pa misle: okej, ako se sada ne proda, možda će ubuduće biti povoljnija cijena", priča Mihočinec.
Kroz dvije aukcije na kojima su se nudila djela iz čuvene zbirke Tomislava Klička bilo je više od trideset djela Željka Kipkea, koja su se mogla kupiti već od 3000 kuna za manji format i 15.000 kuna za slike koje su bile na Venecijanskom bijenalu. Nije li to malo ispod cijene? "Nije to ispod cijene, to je naprosto povoljna početna cijena. A u finalu cijena je onakva kako je tržište odredi. To je kao s dionicama, one su pokazatelj realne situacije na tržištu. Prodano je jedanaest Kipkeovih radova do sada, u rasponu od mjesec i pol dana, a to nije malo, za naše tržište i za hrvatsku suvremenu umjetnost."
Rad Slavka Kopača prodan je za dvostruki iznos od početne procjene. Međutim, na tržištu, sve do sada, nije bilo prevelikog interesa za tog umjetnika. Mihočinec to objašnjava prije svega činjenicom da je Kopač veći dio života proveo u Parizu i ovdje nije bio dovoljno prisutan.
"Knifer, koji je također živio u Parizu i Francuskoj, imao je kontinuirani kontakt s Hrvatskom. Vjerujem da će refleksija za Kopača na tržištu tek doći. Njegovih je radova na tržištu jako malo, tako da nema ni mjesta za neki veći interes. Mislim da Kopačev rad koji je prodan na Konturinoj Zimskoj aukciji u Mimari za 167.250 kuna apsolutno odgovara željama kolekcionara koji skupljaju pedesete i šezdesete. Iako je bilo više zainteresiranih kupaca, sliku je kupila udruga za promociju Kopačeva stvaralaštva."
Prodaja je pala tijekom krize
Prva Konturina aukcija održala se 2003. godine, također u Mimari. "To je bilo vrijeme kada se ljudi još nisu htjeli pojavljivati na javnim aukcijama. Sjećam se da je ulje Frana Šimunovića bilo prodano za 19.000 kuna, a na kraju je preprodano za 6000 eura u jednoj galeriji. Na našim aukcijama uvijek sudjeluje najmanje 20 posto onih koji dalje preprodaju djela, galeristi, art dileri."
U početku su imali i po četiri aukcije godišnje. U vrijeme krize, od 2010. do 2016., priređivali su po dvije, a ove godine tri. Bilo je teško preživjeti tijekom krize, priznaje Mihočinec, prodaja je pala za 70 posto, ali stvari se, na sreću, tvrdi, posljednje dvije godine pomiču. "To se osjeti na više razina, ne samo kroz financijski moment nego i kroz razgovor s ljudima, vidimo kako dišu. Najuži krug onih pravih kolekcionara dat će i zadnju koricu kruha da nabave nešto za svoju kolekciju. Imate i ljubitelje umjetnina koji su racionalni i kupit će onoliko koliko im financijska situacija u tom trenutku omogućava."
Tijekom godina i ukus kolekcionara se mijenjao, a sve do krize fokus je bio na modernoj umjetnosti. "Do prije deset godina nisam, na primjer, sreo kolekcionara koji je imao afinitet prema konceptualnoj umjetnosti."
A što se danas najviše traži? "Gorgona, pedesete, šezdesete, Grupa šestorice, Stilinović, najraniji Kipke. Što ne znači da naša moderna vrijedi manje, to je i dalje provjerena vrijednost. Stvari su se, definitivno, promijenile posljednjih godina. Prije deset godina imali smo Kristla iz pedesetih na aukciji za nekoliko tisuća eura koji danas ima vrijednost od nekoliko desetaka tisuća eura, a neki su kolekcionari spremni izdvojiti i više. Čak je i nama koji smo insajderi teško ponekad procijeniti što će dobiti na vrijednosti. Bez obzira na trendove na tržištu, djela Vlaha Bukovca i dalje su tražena kod domaćih kolekcionara, a mogu se, tvrdi, dobro prodati i u inozemstvu, "no na vanjskim aukcijama njegova djela, zapravo, kupuju naši ljudi ili oni koji su povezani s njima", smatra Mihočinec.
Trguje umjetninama od 1991.
Naglašava da danas i ovdje i vani postoji interes za generaciju stasalu u posljednjem desetljeću. Oni nisu više samo hrvatski umjetnici, ono što oni rade komunicira s međunarodnim okruženjem. "Šandrk, Martina Grlić, Tadić, Pavlović, Vehabović... oni su bilo gdje u Europi prepoznati kao dobri slikari. Imaju galeriste koji ih zastupaju i prodaju diljem Europe."
Mihočinec je u svijet trgovine umjetnina ušao devedesetih, tijekom rata. "Još sam kao apsolvent pokrenuo časopis Kontura. Prvi smo broj radili u listopadu 1991. u podrumu u Radićevoj ulici, u trenutku kad je bilo bombardiranje Banskih dvora. Kako me nisu zvali na bojište, u tom sam razdoblju s dr. Kovačićem intenzivno prikupljao djela slikarica. U vrijeme rata ljudi su prodavali puno toga samo da prikupe novac kako bi otplatili društvene stanove u kojima su živjeli. Obilazi smo brojne stanove raznih vlasnika, istraživali. Tako je počelo moje bavljenje trgovinom umjetninama."
I danas se brine o Kovačićevoj ostavštini, pa tako i o 1077 djela hrvatskih slikarica koje je poznati kolekcionar donirao Gradu Zagrebu. Nada se da će u Radićevoj ulici, gdje je Kovačić živio okružen umjetninama, uskoro biti otvoren Muzej hrvatskih slikarica.
Na pitanje može li se živjeti od aukcija i galerijske prodaje odgovara da se u Konturi ne bave samo aukcijama nego i kao sudski vještaci procjenjuju umjetnine.
"Svakodnevno nam u ured i galeriju uđe novi klijent. Često i njih nekoliko u jednom danu. Žele kupiti i prodati. Dolaze i ljudi kojima trebaju procjene ostavštine, neki su dan bili, primjerice, iz Centra za socijalnu skrb jer je jedan njihov štićenik naslijedio umjetnine, dolaze stečajni upravitelji koji moraju prodati umjetnine iz stečajne mase. Za prodaju je lako. Prodavati se može i u kafiću ili knjižari, staviti tri slike na zid i nuditi ih uz perece i kavu. Ali objasniti što prodajete, po kojoj cijeni, zašto je to baš ta cijena, što to djelo znači u opusu umjetnika, to ne mogu amateri", zaključuje Zdravko Mihočinec.