UMJETNOST U TIŠINI i MRAKU

KRISTIJAN NE VIDI I NE ČUJE, ALI CRTA STRIPOVE 'Stvorio sam Gluhoslijepog junaka, koji je moja jedina veza sa svijetom buke i boja'

    AUTOR:
    • Petra Plivelić

  • OBJAVLJENO:
  • 05.07.2017. u 22:53

Goran Mehkek / CROPIX

Kristijan Bezuh živi u tišini i mraku, no stvara likovna čuda. On je gluhoslijepi umjetnik. Izvrstan crtač stripova, karikaturist i slikar.

Govori jedino znakovnim jezikom uz pomoć prevoditelja, no bolje se izražava crtežima i slikama.

Kaže da je prije najviše crtao stripove, ali sada voli i mrtvu prirodu i pejzaže. Ipak, najviše uživa dok crta stripove o superjunacima. Voli zamišljati kako bi oni izgledali.

- Osmislio sam priču o Gluhoslijepom junaku kako bih kroz strip prikazao koliko je gluhoslijepim osobama prevoditelj važan faktor u životu - objašnjava nam 36-godišnji Kristijan uz pomoć prevoditeljice.

Gluh od rođenja

On ima Usherov sindrom koji mu je otkriven u ranoj mladosti. Jedinstveno oštećenje koje je uvršteno u klasifikaciju gluhosljepoće jer uključuje istodobno osjetilno oštećenje i sluha i vida.

Kristijan ne čuje i jako slabo vidi.

Gluh je od rođenja. Na desno oko je potpuno slijep, a na lijevo vidi, ali samo ravno ispred sebe. Ima tzv. tunelski vid, zbog kojeg vidi samo predmete u uskom polju ispred sebe, ali ne i periferno. Nema razvijenu moć govora, stoga se sporazumijeva znakovnim jezikom u okviru vidnog polja s vođenjem. To znači da prevoditelja drži za zapešća kako bi mu ruke zadržao u vidnom polju.

 

Izašao iz izolacije

Kaže da je išao u Suvag, no bilo mu je jako teško.

Pokušao se školovati i u posebnim školama za gluhe, no teško se snalazio jer nije znao znakovni jezik. Sve je krenulo nabolje tek 2000. godine, kada je postao član Hrvatskog saveza gluhoslijepih osoba Dodir. Izišao je iz izolacije i pronašao se u kreativnom stvaralaštvu, a uspješno je svladao i problem komunikacije.

- Održao sam i nekoliko izložbi i likovnih radionica za djecu, a često sudjelujem i u radionicama po školama gdje savez upoznaje djecu s gluhoslijepim osobama. Uz crtanje i kiparstvo, vodim i kreativne radionice u savezu, idem na pjevanje i glumim - nabraja Kristijan.

- Pjevamo i glumimo na znakovnom jeziku. Ja ne čujem glazbu, no to nije problem - objašnjava nam dok slika voće u posudi na zagrebačkom Zrinjevcu, gdje je Hrvatski savez gluhoslijepih osoba Dodir i ove godine obilježio međunarodni tjedan svjesnosti o gluhosljepoći nazvan po Helen Keller.

Kristijan nam veselo objašnjava da se mnoge gluhoslijepe osobe rado bave raznim umjetnostima, no ističe da najčešće odabiru kiparstvo jer se najviše oslanjaju na osjet dodira.

- Vidim boje, ali ne vidim dobro kada crtam olovkom. Ostavlja preslab trag, pa tada crtam po sjećanju. Zato najčešće koristim tamne olovke, a važno je i da je svjetlo optimalno jer mi previše svjetla smeta pa ne vidim - rekao je.

Kaže da živi sam u stanu i nema problema s kretanjem jer zna gdje se što nalazi. Najgore je kada mora izići iz stana. Tada se kreće uz pomoć crveno-bijelog štapa, no ako mora nešto obaviti, potrebna mu je pomoć prevoditelja.

- U Centru za prevođenje hrvatskog znakovnog jezika ima samo 13 prevoditelja za gluhoslijepe, a 360 gluhoslijepih osoba registriranih u savezu svakodnevno treba prevoditelja. Prema podacima resornog ministarstva, ta se brojka čak penje i do 1400 - rekla je Ana Marija Babojelić, koordinatorica Centra i prevoditeljica.

 

Pas pomagač

- Koliko možemo oslanjamo se na volontere, a prevoditelje dijelimo, teška srca, prema prioritetima. Svi popunjavaju prijavnicu za prevođenje u koju moraju upisati i razlog. Prednost se, primjerice, daje ljudima koji moraju ići liječniku pred onima koji moraju u trgovinu, iako im je to možda istodobno potrebnije - objašnjava Babojelić. Kaže da gluhoslijepe osobe ne mogu imati ni psa pomagača jer mu ne mogu izdati naredbu, s obzirom na to da nerijetko ne mogu artikulirano govoriti. Upravo je zato najvažnija aktivnost saveza Dodir osiguravanje kvalitetne podrške u komunikaciji i kretanju. Nužno je obrazovati prevoditelje za gluhoslijepe osobe i educirati stručnjake različitih profila koji se u svom radu susreću s gluhoslijepim osobama kako bi se učinio velik korak prema njihovoj inkluziji u društvo.

Kristijan se najteže kreće kroz gužvu i po noći.

- Moram buljiti u pod i gledati prepreke. Još je dobro ako ima ulične rasvjete. Ljudi me pitaju treba li mi pomoć jer vide štap. Ali ja ih odbijam, lakše mi je ovako. Njih ne razumijem - ističe.

- Dok sam bio mlađi, imao sam velik problem. Zabijao bih se u ljude. No ljudi to nisu shvaćali. Ljutili su se na mene, vikali. Tada sam shvatio da su ljudi zapravo zločesti - objašnjava Kristijan tužno prepričavajući. Iako je Hrvatska još 2007. godine kao treća država u svijetu potpisala Konvenciju UN-a o pravima osoba s invaliditetom, gluhoslijepe osobe i dalje se susreću s mnogim preprekama u ostvarivanju ljudskih prava te s predrasudama i nerazumijevanjem javnosti.

Dok slika mrtvu prirodu i bira boje, Kristijan nosi majicu s natpisom “Gluhoslijepi su mrak”.

- Natpis znači da su gluhoslijepi fora, normalne osobe, ravnopravni sudionici našeg društva, ali s druge strane, mi zapravo i živimo u mraku - smatra Kristijan.

Više na Jutarnjem...


Tagovi

Izdvajamo