Hrvatske kustosice, članice kolektiva WHW, Nataša Ilić, Sabina Sabolović, Ivet Ćurlin preuzele su jedan od najprestižnijih izložbenih prostora u Beču, Kunsthalle Wien.
Nakon nekoliko mjeseci otvaraju prvu, međunarodnu izložbu, na kojoj pokazuju djela hrvatskih autora poput Mladena Stilinovića i Vlatke Horvat, ali i Hito Steyerl, umjetnicu koja je svojedobno bila prva na listama najmoćnijih umjetnika svijeta. Predstavljaju, pri tom, novi dizajn koji je napravio član WHW-a Dejan Kršić, sa suradnicom Lanom Grahek. Koncept izložbe otkrivaju u ovom intervjuu, a na pitanja odgovaraju zajedno, kao kolektiv. Izložbu otvaraju na Dan žena, 8. ožujka.
Kako danas, više mjeseci nakon što ste preuzele ravnateljsku palicu nad Kunsthalleom, gledate na rad u ovoj instituciji. Što ste očekivale, a što vas je dočekalo nespremnima?
- Prvenstveno nas vesele stabilnost institucije i kvalitetni uvjeti rada. Kunsthalle ima trogodišnji plan financiranja s kojim možemo realizirati ambiciozne projekte i planirati dugoročnije suradnje s umjetnicama i umjetnicima i gostima kustosima. Kod kuće nismo nikad imale takvu situaciju. Kunsthalle, kao i većina javnih institucija u Austriji, ima sindikat koji se brine za prava svih zaposlenih, što je bilo ugodno iznenađenje. Trebalo nam je vremena da se naviknemo da kolegice i kolege doista ne rade vikendom ni navečer. Za sada još nismo naučile i sebe prebaciti u taj ritam.
Ovdje imamo veliki tim, sklone smo horizontalnom načinu rada, u kojem se sve diskutira i zajednički odlučuje. Velika je razlika raditi u kolektivu koji ima jasnu političku dimenziju, i sada s timom zaposlenih od trideset sedam ljudi. Želimo s vremenom razviti prostor u kojem svi osjećaju da je njihovo mišljenje važno. Bile smo, osim toga, nespremne za austrijska stroga pravila oko sigurnosti i protupožarnih mjera, bavimo se tim pravilima više nego nekim umjetnicima.
Naziv izložbe kojom se predstavljate bečkoj javnosti je “... o kruhu, vinu, autima, sigurnosti i miru” prema djelu libanonskog autora Bilala Khbeiza koja govori o razlici u snovima između globalnog sjevera i globalnog juga. Knjiga je danas itekako aktualna?
- Čini nam se da je danas jasno da su kapitalistička obećanja bila laž: nejednakost je sve veća, ideja “dobrog života” izmiče i onima koji su smatrali da im vječno pripada, okruženi smo potpunim nedostatkom sistemske brige za izbjeglice, srljamo u sve strašniju ekološku krizu, radnička prava nestaju pa je čak i u Austriji je ozakonjen dvanaestosatni radni dan, patrijarhat se teško predaje, tehnologija omogućava sve veću kontrolu i ratove drugim sredstvima… Izložba se dotiče svih tih procesa, ali ne želi biti katalog teških problema. Pitamo se kako se kao društvo možemo izboriti za pravo da sanjamo drukčiju budućnost.
Zanima nas budućnost koja je ekološki osviještena, koja nastaje na principima feminizma i solidarnosti. Nadamo se da će taj poziv na protest biti opipljiv u izložbi. Pridonijet će mu i aktivistički, poliglotski, migrantski zbor, “Hor 29 Novembar” za koji smo jako sretne da nam pjeva na otvorenju. Jedna od sudionika je inicijativa “Piratska skrb” koja promišlja kako se možemo na nove načine brinuti jedni za druge, ako to i ne dozvoljavaju trenutni zakonski okviri.
Mladen Stilinović jedan od umjetnika koje češće izlažete. Što vam je blisko u njegovu radu?
- Naš je kustoski rad od naših početaka trajno inspiriran radom dragog Stilinovića. Smatramo da je njegova umjetnost, koja je uvijek nastajala skromnim sredstvima, čudesno moćna, da mijenja perspektive, ruga se vlastima i političkom licemjerju, izmiče pravilima i modama, ohrabruje i veseli. Njegov humor i podrška jako nam nedostaju. Nismo mogle svoju prvu izložbu u Beču zamisliti bez njegovih radova. Jedan je od njih instalacija “Ambijent novca” u kojoj novčanice eura vise sa stropa, taman malo izvan dohvata ruke, dok su na podu su kovanice.
To je rad na koji reagiraju mnogi od suradnika koji s nama rade na postavu izložbe. Čitaju ga i prepoznaju kao situaciju u kojoj se često nalaze. Prostor svakodnevice definiran je novcem, ali on većini stalno izmiče. Sjajno je vidjeti kako nakon nekog vremena prestane biti važno da je to što visi novac, svi mu se samo smiju i više ga niti ni ne pokušavaju dohvatiti.
Izlažete i Vlatku Horvat, hrvatsku autoricu koja je prisutnija na međunarodnom tržištu, nego kod nas. Zašto?
- Pretprošlo ljeto smo u Rijeci organizirale divan performans ove umjetnice, ispred skulpture koja stoji na ulazu u brodogradilište 3. Maj. Vlatka je pozvala da joj se zainteresirani pridruže i s njom “drže stražu” toj skulpturi, cijeloj povijesti uspješne brodogradnje i svim radnicima koji su ostali iznevjereni i osiromašeni njenom propašću. Poziv je uključivao i prijedlog da svatko tko želi sudjelovati u performansu u ruci drži predmet koji mu je zbog nečega važan i vrijedan.
Neki od radnica i radnika 3. Maja koji su se odazvali pozivu, donijeli su upravo tu skulpturu u malom, koju su dobivali kao priznanje za svoj rad. Često izlažemo i Vlatkine instalacije, trenutno u Beču upravo postavlja nove, s materijalima iz naših radionica i skladišta. Ne čudi nas da je i međunarodna scena trajno zainteresirana za njezin rad. Lokalno je uglavnom slabo podržana. Kad smo, uostalom, zadnji put svjedočili da je neka institucija ozbiljno podržala novu produkciju ili napravila relevantni katalog za nekog umjetnika ili umjetnicu srednje generacije?
Po kojem ste ključu birale radove, možete li nabrojati još neke od njih koji će se izlagati?
- Ovu izložbu smo zamislile kao gestu predstavljanja naše kustoske prakse Beču. Iako smo već nekoliko puta radile u ovome gradu, pažnja usmjerena na nas sada je drugačija budući da vodimo njihovu glavnu gradsku instituciju za suvremenu umjetnost. Pokazujemo puno umjetnika s kojima smo već surađivale, s nama su ponovo Milica Tomić, Dan Perjovschi, Tim Etchells, Victoria Lomasko, Wendelien Van Oldenborgh, Marina Naprushkina, Gulsun Karamustafa…
Pokazujemo u dijalogu i neke radove koje do sada nismo imale priliku pokazati, autora kao što su Zach Blas, Hana Miletić, Sonia Boyce, Ines Doujak, Forensic Architecture ili već spomenute Hito Steyerl s kojom prvi put surađujemo. Budući da smo posao dobrim dijelom dobile upravo zbog svojih projekata i prakse razvijene u Zagrebu, kroz program Galerije Nova i od nedavno WHW Akademije, bilo nam je važno da prva izložba pokazuje kontinuitet naših interesa. Izložba se otvara na 8. mart, Međunarodni dan žena koji nam je važno i tamo proslaviti.