Postoje umjetnici i općenito ljudi kojima je ime veće od njihova djela, a postoje, naravno, i oni kojima je djelo veće od imena. U ove druge nesumnjivo spada i Ljerka Šibenik.
Premda je doživjela sve blagodati “nepravične marginalizacije” i sve ono što može darovati sredina kratkog pamćenja kakva je Hrvatska, ipak njezino ime potiče misli o rijetko svjetlom mjestu hrvatske participacije u umjetnosti druge polovice prošloga stoljeća (točnije od 60-ih do 80-ih godina). Nakon ekspresionističkih i korozivnih enformelističkih svjedočanstva punih egzistencijalne i svake druge tjeskobe, ona je progovorila čistom i odnjegovanom kulturom plastičke forme.
Nove tendencije
Nesumnjivo, Ljerka Šibenik (1935.) je rasla u klimi internacionalne avangarde, bliska i vezana uz Nove tendencije, te je bila važna protagonistica nove osjetljivosti 60-ih, toliko da ju je jedan uvaženi kolega nazvao i “predvodnicom novoga vala” (Ž. Koščević). S obzirom na samo djelo, to predvodništvo je uvjerljivo, a s obzirom na narav umjetnika, ono nije ni programatsko, ni bučno. Ljerka Šibenik je bila ugrađena i gradila točku nove osjetljivosti i stvarajući djela u kojima se zrcalila znatiželja… Crta eksperimentalne i neizvjesne otvorenosti. Postala je i nositeljica nove osjetljivosti upravo osobnim propitivanjem tih usvojenih vrijednosti bez kojih bi sve bilo - utaman. A famozni “kontekst” Ljerka Šibenik “prihvaća i na svoj način razvija” kako kaže Denegri.
Stoga njezin put govori kako se može biti u svojem vremenu, a istodobno potpuno unutar vlastite osjetljivosti i senzibilnosti. U krilu te nove likovne prosvijećenosti otvorio se prostor osobnosti, unutrašnjeg dinamizma opusa i raznolikosti; put koji podrazumijeva “visoku razinu estetski odnjegovane plastičke forme”, kao i “primjenu emancipiranih jezičkih i oblikovnih načela” (Ješa Denegri).
Znatiželjno propitujući odnose prostorne vrijednosti boje, odnosa boje i oblika, oblika i prostora, odnosa objekta i prostora itd., stvaranje luminokinetičkih ambijenata, slika-objekata… Bio je to plod tihog, ali upornog i znatiželjnog života. Tako je svojem djelu, od opjevane HIT Parade 1967. godine u Galeriji SC-a (koja je od izložbe i ambijenta pred malo veselijim kolegama prerasla u spontani hepening i zadobila dimenziju događaja), do slika, ambijenta, statičkog i dinamičkog luminokinetizma, serija objekata u raznim materijalima svemu darovala organičku prirodnost izvan geometrijskoga pojmovnoga cerebralizma i tvrde geometrijske ortodoksije.
Dizajn
“Stroga i odgovorna prema vlastitim nastupima”, Ljerka Šibenik nije izlagala između 1972. i 2002. godine. Gdje je nestala? Što je radila? To pitanje nalazi više nego zadovoljavajući odgovor koji se krije u vođenju galerije Nove (1975. - 2003.), u kojoj je strogim kriterijima promovirala brojne pojave: od stripa i Andrije Maurovića do grupe OHO, od Informela do Tomislava Gotovca.
Onako kako je sama radila i stvarala znatiželjno propitujući nove mogućnosti, tako je i vodila Galeriju Novu zrcaleći njezinu izlagačku “koherentnu idejnu fizionomiju”. Stoga mi je još manje jasno kako je sve to pod pritiskom novoga pojmovnika, novih “paradigmi”, “platformi” ili same božemesačuvaj - “industrije” lijepo umotano u celofan rasprava koje su žrtvovale ne samo fizičke prostore, nego i sama djela. A tu “prosvjetiteljsku misiju” Ljerke Šibenik snažili su plakati, pozivnice i katalozi u kojima je vidljiva visoka likovna i tipografska kultura (dobila je nagradu i za dizajn monografije EXAT 51, koja je temeljna knjiga hrvatske poslijeratne povijesti).
Put od dvodimenzionalnoga do trodimenzionalnoga, sva senzibiliziranja i animacije prostora ukazuju na narav tihog, ali snažnog, umjetnički uznemirenog i znatiželjnog života koji odmjereno, uporno, ali u sebi dinamično prolazi točkama razdora i floskula koje tvrdokorno još kolaju ovim prostorom, utjelovljenima u pitanjima avangardnih retrogradnih, naprednih i nazadnih, progresivnih i zaostalih, a koje jednako zaboravljaju da djelo prije svega odgovara samo sebi i da njegove nevolje dolaze iznutra, a ne izvana.
Ljerka Šibenik je najbolji primjer kako se može biti ugrađen i kako se može graditi. Znala je da je osobnost važnija od aktualnosti te da autentično ne može biti neaktualno. Slojevita, ali i nikada zamršena, propitujući iz samoga djela, unutrašnji dinamizam njezina opusa ostavlja cjelokupni opus živim i poticajnim.
A o knjizi? Premda samozatajna, ipak, srećom, postaje knjiga kojoj se namjenjuje uloga spašavanja memorije i rasuta tereta. I sve je na putu umjetnice pomno proknjiženo i protumačeno. Boljega se pisca nije moglo naći. Ako je itko živio s ovom vrstom umjetnosti (ne samo s ovom), onda je to Ješa Denegri. Premda Thomas Mann kaže da je “pisac onaj čovjek koji nešto teže piše nego svi ostali ljudi”, ovo se pisanje čini lakim, ali ta lakoća prolazi kroz čistilište podataka i činjenica. Jednostavno, pisac zna o čemu govori. Tu nema jedne jedine riječi bez pokrića.
Lijepo uređena knjiga (M.Galić) zahvaljuje puno toga i izdavaču, odnosno Skaner studiju i Dragi Savičeviću. Takvo obožavanje knjige danas je rijetko. Savičević je, jednostavno rečeno, u tom štovanju knjige rijedak i veličanstveni “relikt prošlosti”.