"Ludi dani Zoltana Novaka" naslov je nove izložbe ovog umjetnika koji, doduše, nisam uspjela do kraja shvatiti niti nakon odgledane izložbe. Vjerojatno se misli na to da su se situacije na slikama ovog umjetnika još više intenzivirale, još se više potenciraju određene scene koje je na ranijim djelima dao tek naznačiti, prije svega se to odnosi na prizore nasilja na ulicama koja bilježi. Izložba se odvija u zaprešićkoj galeriji Matija Skurjeni o kojoj smo već pisali kao o jednoj od galerija bitnih za decentralizaciju kulture. Ako decentralizacija kulture nije ozbiljniji nacionalni projekt, onda ju barem provode djelovanja pojedinih galerija (Skurjeni, Apoteka u Vodnjanu, Lapidarium u Novigradu i sl.).
Centralna slika izložbe, naslovljena “Običan dan”, dimenzija je dva puta šest metara. Ima više kadrova, glavni je nakrivljen na platnu. Na njemu mnoštvo ljudi dijeli nedefinirani zajednički prostor, umorna, ispražnjena pogleda, ili pak bijesnog kao što je slučaj muškarca u odijelu u prvom planu. U pozadini je još niz situacija, majka i dijete, pas koji laje na mjesec, rasprava dvojice muškaraca, protagonist koji leži na podu... Teško da je na ovoj slici išta svjetlo rečeno u korist ljudskog roda, no najokrutniji čin zbiva se na lijevoj strani slike: dvojica muškaraca mokre na trećeg koji leži na podu, pokrivene glave.
Ostala djela na izložbi kadrovi su, varijacije tema koje proizlaze iz centralne slike.
Slike, kao i akrili na papiru, mahom su crno-bijeli s pojedinim naznakama boje, no ta boja nije intenzivna. Svaki je od pojedinih radova u odnosu s centralnom slikom, svojevrsnom matricom. To kadriranje, kadar za kadrom, odgovor je na estetiku koju sa sobom nose novi mediji. Novak je umjetnik koji intenzivno promišlja slikarstvo, erudit pod utjecajem i književnosti (npr. Murakami), i glazbe i filmova, što se na njegovim slikama jasno vidi, i zato je svoje teme u mogućnosti nositi dalje, razvijati ih.
U svakom slučaju, ova je izložba svojevrstan preokret u stvaralaštvu Zoltana Novaka, barem naznaka.
S njegovim sam se radom prvi put upoznala kada je slikao noćne prizore, njegov je alter ego noćni šetač, melankonik, tamna silueta s cigaretom u ruci koja promatra događaje u gradu, a grad je često prostor borbe, nelagode: u pozadini se šetnje odvijaju ubojstva, nasilje, seks, ljubav, ovisno o slici. Potom, teme su mu bile npr. obračun s dilerima u lokalnom parku ili bračni par koji gledajući rezignirano nasilje na tv-u ne primjećuje nasilje koje se odvija na ulici.
U novim djelima i dalje je prisutna silueta, neke manje radove čak i nosi, i dalje su prisutni borba i nelagoda, umjetnikov interes za ljudske sudbine, suosjećanje.
Novakovi nešto stariji radovi mogu se pogledati na skupnoj izložbi posvećenoj temi materičnosti u HDLU-u pa se može usporediti.