Od prve samostalne izložbe Vjekoslava Voje Radoičića 1959. godine do danas prošao je cijeli vijek od 58 godina u kojem je poznati slikar u zemlji i inozemstvu imao ukupno 197 samostalnih i više od 250 skupnih izložbi.
Kada se tome dodaju ilustracije, autorske knjige, scenografije za kazališne predstave, grafičke mape, intervencije u prostoru, tisuću karikatura i još stotinjak najrazličitijih likovnih uradaka postaje jasno koliko je zahtjevan zadatak bio pred novom riječkom izdavačkom kućom Naklada Val kada se odlučila na monografiju nazvanu “Radoičić: San”.
Mašta i vještina
Reprezentativna likovna monografija na 264 stranice obuhvaća umjetnički pregled 500-tinjak najvažnijih radova istaknutog hrvatskog i riječkog, likovnog i multimedijskog umjetnika, neizostavnog sudionika i protagonista hrvatske umjetnosti druge polovice 20. stoljeća.
Gotovo je nemoguće ostati ravnodušan u susretu s nekom od brojnih Radoičićevih emanacija mašte i vještine, smatra akademik Tonko Maroević, njegov dugogodišnji prijatelj i autor jednog od pratećih tekstova u monografiji.
- Dovoljno je vidjeti i samo jedno njegovo ostvarenje pa osjetiti posebnost njegove crte, svježinu njegova kolorita, slobodu njegova duha, što se ležerno kreće zakutcima sjećanja i prostranstvima viđenih mjesta kroz više od pola stoljeća djelovanja i gotovo frenetičnog eksponiranja - ističe Maroević.
Prepoznatljivim prikazima gradova, portretima brodova, prizorima svakidašnjice i scenama ljudskih odnosa Radoičić je postao šire popularan i omiljen, a šarm i nepretencioznost njegovih radova naišli su i na pohvale kritičke likovne javnosti.
Pop art
Mada je Radoičić bio generacijski srodan npr. članovima grupe EXAT ‘51, kiparima Vojinu Bakiću, Dušanu Džamonji, Ivanu Kožariću ili slikarima Otonu Glihi i Edi Murtiću, njega nije toliko zanimala apstrakcija kao likovni fenomen, koliko su mu bile bliže ideje o umjetničkim slobodama. Nepretenciozan i blizak popularnom komunikacijskom formatu malih slika, Radoičić je ostao izvan navedenih glavnih struja modernističkoga i postmodernističkoga umjetničkog okruženja, a nije krio sklonost Kleeu i Hundertwasseru.
Ukazujući na njegovo slobodarsko kretanje prostorima likovnog oblikovanja, Maroević u monografiji primjećuje da se Radoičić još davne 1955. radom “Druga po redu” približio poetici pop-arta, koju sredinom pedesetih godina nitko u nas nije slutio, a ni u SAD još nije imalo duboko korijenje.
Radoičićevo korištenje fotografija i neumjetničkih, potrošačkih ili siromašnih materijala, kolažiranja na intenzivno obojenim površinama, prisutnost fluorescentnih linija, različitih aplikacija, kao i isticanja obilježja pop/ rock kulture, npr. zeleni fluorescentni auto (Autoritrat, 1967.) ili rukom pisano “ovo su ti tenisice” (Triptihon familje R., 1969.), u domaćoj sredini bili su preuranjeni, a u kasnijim razdobljima zanemarivani i smatrani passe, naglašava i Jelica Ziherl.
Nomadska narav
Ta sklonost korištenju najrazličitijih materijala nastavila se sve do danas jer je autor kao slikarske podloge znao koristiti drvena vesla, kuhinjsku dasku za rezanje, uzglavlje kreveta, škure na prozorima, vrata, oblutke i odbačene predmete s morskog žala.
Najzrelije razdoblje Radoičićeva rada započinje sedamdesetih godina, kada se slikareva koncepcija ustalila oko dvaju motivskih uporišta, vezanih uz autorovu nomadsku narav i zavičajnu ljubav, tako da “sva njegova djela imaju karakter autobiografskih zapisa”, kao što naglašava akademik Maroević.
Za Radoičićevu karijeru od velike je važnosti bila suradnja s Friedensreichom Hundertwasserom. “S njim sam doživio iskren prijateljski naboj. Imponiralo mi je kada mi je rekao kako smo mi na istoj valnoj dužini”, kazuje Radoičić koji se nakon suradnje s Hundertwasserom na projektima u Beču i Badblumanu pored Graza, sve više posvećuje projekcijama arhitektura, pročelja, ulica, trgova kao i, po uzoru na mentora, s vedrim oslikavanjem statičnih ili mobilnih javnih površina. Ponajviše ih izvodi u Rijeci, u svom gradu u kojem je neizostavnim sudionikom i promatračem.
Rijeci, sredini svojega življenja i najdužeg djelovanja, mjestu u kojemu se sretno ustalio, slikar se odužio nebrojenim evokacijama i duhovitim transformacijama zadane faktografije svjesno uklopivši svoj regionalizam u likovni univerzalizam. A Rijeka se monografijom “Radoičić: San” odužila 87-godišnjem umjetniku koji je znao sačuvati svoju djetinju naivnost i snove pretvorio u zbilju.
Iz sjećanja Voje Radoičića objavljenih u knjizi "Radoičić: San"
Zubatac na Lago di Gardi
Koliko se sjećam, već sam tada počeo raditi svoje drvene objekte, i znam da sam na nekakvu veliku ribu napisao pametnu njemačku rečenicu. Neki dan sam, vrteći satelitsku televiziju, naletio na razgovor s postarijom opernom pjevačicom koja je govoreći o svojim ulogama, o Placidu Domingu, Pavarottiju i drugim partnerima, među ostalima rekla da ima dva Moneta, tri Chagalla, a kako su snimali tu velebnu vilu na Lago di Gardi, na vidnome mjestu, kad se gleda kroz prostor na jezero pinči se jedan moj veliki zubatac. Reporter je svašta zapitkivao pa sam došao na red i ja sa zubatcem, a ona je rekla: To vam je jedan dragi Čičičić!
O Dr. Ninu Ermocidi, galeristu i prijatelju
Moj najbolji nekadašnji galerist, i dragi prijatelj, utanačio mi je sudjelovanje na nekoj grupnoj izložbi poznatih faca. Bilo je to zbilja poznatih osoba jer je bio uključen i Klee, Picasso i još znatan broj svjetski poznatih umjetnika, pa kako su autori u katalogu prikazani abecednim redom, ja sam se nekako našao iza Picassa.